Sve o sevdahu

Dobro dosli na blog o bosanskom sevdahu. Biografije poznatih pjevaca, neke njihove interpretacije i sve o sevdahu na ovom blogu. Posjetite, i ostavite koji komentar!!!

25.11.2008.

Behka i Igbal Ljuca

nogo je tu, dijete, pitanja: jedino čega bih se mogao sjetiti jeste kafana Kolobara, nedaleko od ljetnog kina, gdje su Behka i Ljuca danima svirali i pjevali - ona def i pomalo nazalnim glasom "teško meni jadnoj u Saraj'vu sama", a on saz. Otišlo bi se tako kad se pobjegne s nastave, s kakvog časa domaćinstva ili fakultativnog latinskog (otud, valjda, i ovolike rupe u obrazovanju), i naručio bi se čaj ili kahva. Slušali bismo pjesme, a i dijaloge njih dvoje. Jednom su naručili čaj, a Ljuca je u njega dodao malo ruma. Behka, onako krupna i odrješita, pogledala je u njega i "naredila" mu: "Deder, porumeni i meni malo."

Nešto nas je vuklo tamo, bili smo svakako premladi da shvatimo da, kao što stoji u pjesmi, "od sevdaha goreg jada nejma" - a to dvoje ljudi u nošnjama kao da nas je na to podsjećalo, da je svijet, jedini za koji smo tada znali, prolazan. Taj će svijet potonuti.

Njih dvoje, barem, mogu imati utjehu da su bili junaci svojih ljubavnih pjesama, ali mi ćemo to saznati tek kad ih ne bude, kad njihova tijela prekrije zemlja sarajevskih groblja: njeno Alifakovca, a njegovo Vlakova. I ne znam koji me đavo danas tjera da ti objašnjavam bilo što o tome, jer se petljam tamo gdje se svaka pogrešno napisana ili izgovorena riječ plaća dubokim prijezirom okoline. Mahale su surove i teške, (možda i zato) ljudi u njima osjetljivi.

Sve je počelo na tevhidima. Taj pojam, kako navodi A. Isaković u Rječniku karakteristične bosanske leksike, znači pomen na duše umrlih. Tu su se učile dove za duše umrlih i vidjelo se da Behka ima glas.

Sevdah je, tako, ljubavni čar, zanos, ali postoji i jedno drugo, arapsko značenje: žuč. Crna je žuč, prema tom vjerovanju, izvor melanholije, a sevdah se najbolje pjeva melanholično, ravno - u ritmu usporenog reggaea. Tad glas dobija uzlet, da ublaži bol u stomaku, bol i čežnju za nedostignutom ljubavi. Kad Mara iz Bišća kaže Ali-paši Hercegovcu da "je prosi ne bi pošla za nj, a da s' oženi bi se otrovala", ni Ali-paši, kao ni danas nama koji slušamo tu pjesmu ne preostaje ništa drugo nego da odbolujemo tu žuč.

Sad malo kao Bašeskija, faktografski: Behka se djevojački prezivala Topčić, a udala se se, '46, odmah iza onog rata, za Asima Majčića, kažu, vrlo dobrog harmonikaša. Imali su samo jednog sina, Ibrahima, a on opet dvije šćeri, Jasminu i Edinu.

Danas se Ibrahim, uz akšamluk pod vratničkom trešnjom, sjeća rahmetli majke i oca. Ton kojim govori je sjetan, sevdalijski, takve su i uspomene. Lijepe i varljive.

"Neće se to dugo roditi, kakva je bila moja mati. Uvijek sretna, vesela, nasmijana, samo za pjesmu i veselje. Jednom su je zvali na neku svadbu, bila je bolesna, sva je vatrom gorjela, a otišla je i otpjevala, kako je kasnije rekla, 'svega sto pjesama'. Radila je prvu smjenu u Satexu, bavila se prodajom tekstila, a onda s posla i - pjesma… Babo je bio harmonikaš, veseo čovjek, znao se po nogama politi vrućom vodom pa uzeti bolovanje da bi svirao. Nakon što su se babo i mati rastali, ne pamtim da je uzeo harmoniku. Kao da je znao da je pogriješio, i nije mogao sebi oprostiti."

Asim Majčić je umro 1989. Na vratima vratničkih kuća šezdesetih i sedamdesetih znali su stajati, rukom ispisani, plakati: Tad i tad, tu i tu, peče se bestilj, a sviraju Asim i Behka.

Kasnije, Behka i Ljuca, sazlija i pjevač, bili su skupa, kako to narod lijepo kaže, sve do kraja.

On je, priča se - rahmet mu duši, a o mrtvima sve najbolje - ispočetka bio malo ljubomoran na nju, sad znaš kako je, cijeli je život svirao po kafanama i mehanama, pa bi se pokatkad i nasekirao zbog Behkine vedre prirode. Poslije, sve je krenulo svojim tokom i svirali su skupa u UPI-jevoj Aščinici na Baščaršiji.

Pogledaj fotografije: vidi Matu Parlova, najjačeg boksera. Prvaka svijeta u poluteškoj. Pa, Ante Sučić, pa Muris Mesihović sa suprugom, to su Sanelini, mama i tata. Tu je jedan stari Rom, tamburaš, on je svirao s Pavlovićima, bio je kratko vrijeme u Sarajevu, a onda ga je opet ponijelo u Vojvodinu na pečenje rakije, na svadbe… Pa Sladić, pa veliki Braco Andrić, tamburaši, pa Kostić, kontrabasist za kojeg mi je reklo "i ne spominji ga, ufatilo ga je '92. s nekim oružjem od SDS-a"… U to vrijeme kad je zvonio Behkin def i Ljucin saz, najveće kafanske zvijezde su bili Pavlovići. Pitaš kako su svirali? Pa, je li dovoljno da ti kažem da su po cijelu noć znali pričati kako se dolazi iz F-dura u F-mol. Kasnije ih je proslavio Haris Džinović i Sarr e Roma. Ali, bili su najbolji, do danas. Znaš kako je s Ciganima: on svira da ti srce otkine.

A Behka i Ljuca, oni su ti svirali za raju. Ne zbog para, ni jedno ni drugo nisu ih imali mnogo kad su umrli. Njoj je bilo 68, umrla je 1995., njemu 72, pokopali su ga negdje početkom aprila prošle godine. I tako, prolaze i sve nas je manje: kad spomeneš Muhameda Mešanovića Hamića, možda još samo par najbližih ljudi prepozna ime. Kažu da je on bio najveći saz i glas i nema razloga da im se ne vjeruje. A ovaj stari, to ti je Mehaga Varešan, s violinom, dedo Harija Mata Harija. A ovaj što izgleda k'o Roy Orbison? To je Šerbo, jedan od najznačajnijih muzičara što je ova zemlja imala. Svirao je klavir u Centralu, onda je dugo bio šef orkestra na Radio Sarajevu, a zapisivao je note sevdalinki poslije prvog slušanja. Genije.

I potone tako jedan svijet i kao da ga bilo nije, ali valja ga se sjetiti.

I ne pitaj zašto se može sjediti i šutjeti tako dugo. Jer, nejma jada k'o kad akšam pada. I ne pitaj ni što ovo pišem, jer čovjeku, eto, dođu neke godine kad nešto, naprosto, mora uraditi. Tako valja zapisati i nešto od čega te katkad i zaboli ta žuč, ne zato što neko drugi ne bi to umio bolje i pametnije, nego što, kako pjesma kaže:

Od sevdaha goreg jada nejma,
ni žalosti od ašikovanja,
na žalost će i komšija doći,
a za jade niko i ne znade,
osim Boga i srdašca moga.

12.10.2008.

Nusreta Kobic

Nusreta Kobić, rođena u Zenici, je bosanskohercegovačka interpretatorka sevdalinki. Pjeva u "Institutu sevdaha", fondacija Omera Pobrića. Njene najpoznatije interpretacije su "Nejma ljepše knjige od Kur'ana", "Ramazan mjesec odabran", "Šećer Mujo i besjede tvoje", "Cijela Bosna", "Majka šehida" i dr.

Gospođica Nusreta Kobić, Zeničanka, sa Pobrićem sarađuje od 1993-te godine. Učesnik na četiri festivala Lukavac gdje je 1996. godine osvojila prvu nagradu za najbolju interpretaciju. Inače je takođe član-saradnik Instituta Sevdaha.

25.09.2008.

Camil Metiljevic

Naida Mandic iz Sarajeva, donosi nam izvrsnu, koliko toplu, toliko neobicno zanimljivu pricu o Camilu Metiljevicu iz Hrasnice, covjeku koji pravi sazove. Ne pamtim kada sam na jednom mjestu nasao toliko otvorenosti i iskrenost ali i cestitost, kakva se izgleda moze, sresti samo kod covjeka Bosne.

Meni se zaista rijetko dogodi da ne ispostujem nas stari, bosanski obicaj da nikada ne ides u goste praznih ruku, pa makar to bila posjeta ''poslovnog'' karektera. Radilo se naime o snimanju sa Camilom Metiljevicem, koji pravi sazove, a meni za jedan promotivni film trebalo da prikazem kako taj proces pravljenja tece.
A nije da mi tog dana bas nikako nije bilo na pameti kako trebam kupiti, ako nista, ono makar sok i keks. Em dolazim covjeku u kucu, em je bio izuzetno ljubazan, pa se, buduci da slabo poznajem Hrasnicu, sam ponudio da se nadjemo ''kod treceg mosta nakon sto skrenes desno od dzamije''. Ali kad je covjek zatrpan poslom, a privatni problemi se samo gomilaju, onda su povecane sanse da okalja sopstveni obraz i dugo, dugo poslije se crveni pri pomisli na svoj propust. 
Docekao nas Camil sa sirokim domacinskim osmijehom kakvim se docekuju dragi i znani gosti, adet koji se nazalost kod nas u ovo vrijeme prevelikog otudjivanja sve rjedje praktikuje. Uveo nas u svoju radionicu, topli sobicak odvojen od kuce, po svoj prilici napravljen od supe. Jednostavno je namjesten – fijaker u uglu lijevo od ulaznih vrata, pored njega stari, visoki sto prepun dascica i dasaka, na zidu pored, ormar sa alatom i ostalom opremom potrebnom za izradu sazova, zatim vjesalica na kojoj vise tri saza (za koja cu kasnije saznati da su na popravci), u produzetku minder koji zauzima ugao, a ispred njega mali sto. Prostorija mirise na dim iako je po pucketanju i hucanju vatre jasno da fijaker dobro ''vuce''. Camil sjeda na samrlicu i kaze, necemo nista snimati dok ne popijemo sok i kafu.
I krece razgovor.
Za sve je, kaze, ''kriv'' Zlatko Prlenda i njegova emisija ''Selo veselo'' koju je Camil jos kao dijete slusao na radiju.
Tada je prvi put cuo neki zicani instrument, ali nije znao o cemu se radi. Nedugo nakon toga je kod komsije vidio sargiju, koja je bila pokvarena, a on se, tada jos klinac, usudio pokusati da je popravi i uspio u tome. Zato je njegov otac, kada je otisao u Tursku, donio saz i kako Camil nije bio sasvim zadovoljan zvukom, dao se u prepravljanje. Tada mu je prvi put i pala na um ideja da sam pokusa napraviti saz.
Tome ima vise od trideset godina, a danas, nakon sto je u pravljenju saza isprobao skoro sve sto se isprobati moglo, pravi, kako ih sam naziva – ozbiljne sazove. To su sazovi koji daju potpun zvuk i, laickim jezikom objasnjeno, imaju jak i dug eho – jer snaga je saza u ehu. Te ozbiljne sazove Camil prodaje za 500 maraka, iako je svjestan da im je prava vrijednost, buduci da se radi o, u potpunosti rucno radjenom, a izuzetno kvalitetnom istrumentu, daleko veca.
Prosle je godine prodao vrhunski saz od orahovine nekom profesoru. Da ima novce, kaze, dao bi sada duplo za njega, jer pozeli svirati. Ali dodje zima, nema para, a nema ni penziju, naidje mušterija, pa proda, tako da je cesto bez svoga saza. Od svojih prijatelja kojima popravlja i stima sazove kad mu dodju, posudi, jer se muzikom hrani.
''Ima ovih mojih sazlija koji mi dodju. Malo sjednemo, odsviramo, nahranimo se i spavat. Jer muzika je bogatstvo, ti se hranis zvukovima i onda zaspis k'o klada.''
I sjedim, slusam ga, a u isto vrijeme mislim o tome kako 500 maraka za toliko umijece, ulozeno vrijeme i trud u nastanak pravog umjetnickog djela, nije nikakva cijena. A Camil svojom daljom pricom samo potvrdjuje moja razmisljanja.
Sam rad – od panja do gotovog saza u kojeg je moguce kucati - traje jedan mjesec. Ali prije toga, potrebno je panj, od koga se pravi kutla, odnosno tijelo saza, osusiti. Za javor mu kaze treba godina susenja, orah godinu i po, a tresnju cak dvije godine. Medjutim, problem predstavlja i pronalazenje pravog panja. Vrhunski bi saz napravio kad bi mogao sam odabrati drvo, ali ''Javor je danas zasticen kao medvjed. Posjeci javor negdje, to je kriminalno djelo. Da ja odem da proberem stablo, eh kakav bi to saz bio. Ali nema... ne daju.'', kazuje Camil s tugaljivim osmijehom na licu, a u pogledu mu prosto vidim taj zeljeni saz slikovitim reljefom prosaran jer bi kaze bio napravljen od sarenog, dzafer javora.
I s osmijehom Camil uvijek. Cak i kad prica kako ne moze ostvariti pravo na penziju jer, nakon 38 godina rada u ''Zraku'', ima problema sa uvezivanjem staza. I kaze, uvijek je bio u teretu. Zavrsio je jednu godinu zanata metalske struke, a sada ima krave, zemlju i traktor, pa se bavi poljoprivredom.
A dok je bio mladji, zbog velikog talenta su ga savjetovali da se muzicki obrazuje, ali nije veli nikada imao puno vremena za zanimati se muzikom. Valjalo je raditi i zivjeti od necega.
''Dobro je zavrsit fakultet, samo nisam ja tu sansu imao.
Znanje je velika stvar. E da sam bio skolovan, da sam upisao muzicku skolu, ja bih sada predavao o muzici, o instrumentima, ali ne da se svakom... dzaba.''
No muzika je oduvijek okupirala i ono malo slobodnog vremena sto ga je imao. Kao dvadesetcetverogodisnjak, davne 1976. godine, ocaran zvucima makedonske narodne muzike, novce od kojih je trebao kupiti cipele, potrosio je na kupovinu kavala. Ovaj instrument melanholicnog zvuka, kojeg stranci nazivaju balkanskom i anadolijskom narodnom flautom, Camil je pokusavao sam nauciti svirati.
''Prob'o ja svirat, al' ne ide, pa ne ide. A ja nestrpljiv jer daje zvuk cudan, to je ljepota ziva, a sviraju se u paru, dvoglasno. I odem ja na Ilidzu. Poznavao tamo jednog nastavnika muzickog, Damjana Babica. On je meni bio nastavnik ovdje u Hrasnici, a kasnije drzao muzicku skolu na Ilidzi. Uze on jedan kaval, stavi na usta pod kosinom. Odma prosvira! A meni i krivo i drago. Drago mi sto cujem, a krivo mi sto ja ne znam.''
Ali, saz, za kojeg Camil pjesnicki kaze da prosipa bisere, je ipak njegova najveca ljubav. Svirao je malo i s Behkom (Ljucinom), ali istice, ne puno. Nije nikad volio kafanske nastupe, def i zabavljanje ljudi.
 
''Nije to za mene. Ja sam ozbiljan u ovome, zato nisam ni poznat. Ja ovo vise iz ljubavi radim. Eto i neke koristi ima. Zimi uspijem napraviti jedan, dva saza.''
I kako onda objasniti da na njegovom licu ne mozes bore izbrojati, ali gledajuci ga dok prica o muzici, postaje ti jasno da su nastale kao posljedica osmijeha zbog onoga sto se popularno hobijem naziva, ali njemu je po svemu sto vidis ustvari zivot? Kako sebi i drugima objasniti sta je to u sazu za Camila tako posebno, pa mu pomaze da i nakon 56 godina veoma teskog zivota, uspijeva odrzati osmijeh na licu, ne mareci pri tom sto od toga bas i nema prevelikog sicara?
 ''Kod pravljenja saza ima mukotrpnog rada, ali izazov je praviti i cekati da kucnes u njega da vidis sta si dobio. E to iscekivanje je tesko. Pravis, a mislis, kakav li ce bit?''
 
Objasnjavao je dalje Camil kako tu ima tajne i kako do samog kraja rada ne mozes sve otkriti, pricao o poznatim i nepoznatim ljudima koji ga posjecuju, komentarisao druga zanimanja, daovao jednostavna objasnjenja, od kojih su neka za mene kasno dosla: ''Ne kazem ja nista protiv novinarstva, fin je i to posao. Samo bolit ce vas puno glava.''.
I vec pao mrak, odavno bilo vrijeme kuci ici, ali zaustavljao nas domacin na jos jednoj kafi, a mi se bas i nismo snazno branili. Koji sat poslije te zadnje kafe, nakon sto se pozdravismo na avlijskim vratima, Camil za nama dobaci:
 ''Ako ko uspita, recite da cu imati gotova dva saza na proljece.''.

 A meni sve na pameti kako dodjoh praznih ruku.

22.09.2008.

Vehid Gunic

Rođen 9. februara 1941. godine u Kozarcu. Dugogodišnji je novinar, voditelj i urednik u Radio–televiziji Sarajevo, odnosno Radio–televiziji Bosne i Hercegovine. S radošću mogu reći da sam godinama pripadao redu najomiljenijih bosanskohercegovackih novinara.
U Radio-televiziji Sarajevo prošao sam sve faze novinarskog djelovanja; od gradskog reportera, dopisnika, specijalnog izvjestača sa velikih svjetskih događaja (Moskva – Dan pobjede nad fašizmom, Los Angeles - Filmski festival i pripreme za Olimpijske igre, Sydney uoči Olimpijade i dr). Uređivao radio-dnevnik, tv dnevnik, godinu dana , iz noći u noć, na II programu TV SA uređivao informativnu emisiju STUDIO 2, bio reporter, pa voditelj i urednik nekada kultne emisije ZNANJE-IMANJE. Također, vodio prvi veliki kviz Televizije Sarajevo OLIMPIJSKI VREMEPLOV uoči XIV ZOI u Sarajevu. Uređivao vikend program NOĆNI DŽEP, NEDJELJOM ZAJEDNO, vodio veliku seriju nezaboravnih intervjua RADOZNALA KAMERA, smislio i uređivao vrlo popularnu seriju SPOREDNA KAMERA.
Tokom rata, do doživljene porodične tragedije, bio urednik i voditelj OTVORENOG (ratnog) PROGRAMA TV BiH.
Poslije agreesije na BiH uredio i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija RODNA BOSNO, DALEKO ODOSMO i IZ BISAGA VEHIDA GUNIĆA. Ipak, televizijski gledaoci sa bivše domovine, a naročito sa područja Bosne i Hercegovine posebno me drže u pamćenju po, sada se može reć,i kultnoj emisiji MERAKLIJE, koja je uoči agresije na BiH, prema istraživanju ondašnjeg Centra za istraživanje gledanosti programa, imala čak više gledalaca nego tv dnevnik. Do sada sam, računajući i predratne emisije, ukupno uredio i vodio čak 80 emisija MERAKLIJE i time, nadam se, mnogim izvornim narodnim pjesmama produžio vijek do vječnog trajanja. To, doduše, može zazvučati neskromno, ali istovremeno treba imati na umu da sam većinu pjesama koje su izvođene u Meraklijama, uokvirio i u moje knjige. A do sada sam objavio brojne knjige historijskih rasprava, putopisa, intervjua, dokumentarne proze, te knjige sevdalinki s komentarima.
U red mojih najznačajnijih djela svakako spada knjiga najboljih bosanskih izreka Na nebu paučina (više izdanja – izdavač najavljuje deseto izdanje što je ovu knjigu u nas svrstalo u red najtraženijih i najčitanijih knjiga uopće). Tu su zatim antologijski izbori sevdalinki s komentarima, Meraklije, Meraklije I, Meraklije II, Sevdalinke I i II,Sevdalinke o gradovima, Sarajevo divno mjesto i Najbolje sevdalinke, te knjige putopisa Rodna Bosno, daleko odosmo i Bilješke univerzalnog nezanalice. Rodnom Kozarcu, nadam se, odužio sam se mojim knjigama Kozarac – nekad bilo i Kozarac i Kozarčani, kao i mojim dok umentarnim filmom Kozarac živi.
14.09.2008.

Muhamed Mujkanovic

Muhamed Mujkanović, jedan je od najboljih interpretatora bosanske sevdalinke i vrhunski izvođač i kompozitor novokomponovanih narodnih pjesama.
Rođen je u Tuzli 1941. godine u naselju Tušanj. Otac Hasan i majka Zumreta pored Muhameda imali su još četiri sina i tri kćerke. Gotovo svi članovi porodice Mujkanović imali su smisla za lijepo pjevanje.
Još kao dijete Muhamed se isticao melodičnim glasom, pjevačkim mogućnostima i muzičkim talentom. Okolina mu je proricala sjajnu pjevačku karijeru što se kasnije i obistinilo.
Prve pjevačke nastupe imao je 1956. godine na priredbama i zabavama u Osnovnoj školi i naselju Tušanj. Kasnije, kao učenik Srednje hemijske škole u Tuzli često je nastupao sa muzičarima gradskih kulturno-umjetničkih društava i okolnih mjesta.
Na prvom takmičenju pjevača amatera Tuzle, 1962. godine osvojio je drugu nagradu i tako svratio pozornost ljubitelja narodne muzike.
Godine 1963., potpisao je prvi profesionalni ugovor. Iste godine kao hemijski tehničar zaposlio se u tuzlanskoj Solani, gdje se aktivno uključio u rad radničkog kulturno-umjetničkog društva.
Na takmičenjima amatera pjevača narodnih pjesama «Tražimo nepoznati najbolji glas Bosne i Hercegovine» 1968. godine i «Tražimo nove zvijezde jugoslovenske zabavne i narodne muzike» 1969. godine ubjedljivo je osvojio prvo mjesto.
Nagrade na ovim takmičenjima omogućile su mu nastupe na radio i televizijskim stanicama, snimanje prve ploče i nastupe na muzičkim festivalima.
Na prestižnom festivalu narodnih pjesama «Ilidža \'69» u Sarajevu nastupio je po prvi puta i osvojio treće mjesto.
Od tada je nastupao na ovom kao i drugim festivalima narodne muzike na kojima je pjevao pjesme istaknutih kompozitora i gotovo redovno dobivao priznanja i osvajao nagrade.
Uslijedili su pozivi i gostovanja na mnogim domaćim i inostranim turnejama, koncertima i nastupi na radio i televizijskim emisijama, kao i snimanja arhivskih snimaka, gramofonskih ploča i video kaseta.
Koristeći bogato pjevačko iskustvo, izraženu muzikalnost i širok muzički opus, Muhamed Mujkanović je i sam počeo da komponuje, da bi već prvim kompozitorskim ostvarenjem pjesmom «Emina u majke jedina» pobijedio na «Ilidži \'83».
Od 1964.godine je član Saveza muzičara i estradnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a 1984. godine je dobio prestižnu nagradu „Estradnih radnika Bosne i Hercegovine“.
Vrijeme je prolazilo a Muhamed je uporedo radio u Solani i nastupao na estradi. Oženio se i formirao porodicu.  Nazalost, izgubio je dva sina.
U proteklom periodu od 40 godina Muhamed Mujkanović je dobio gotovo sva priznanja i osvojio sve nagrade na polju muzičke estrade.
Evidentirano je da je snimio oko 300 arhivskih snimaka narodne muzike na radio i televizijskim stanicama, 30 singl i 10 long plej ploča, 20 video i 30 audio kaseta, dvije pjesme za filmove, 40 vlastitih kompozicija i 3 CD-a osvojio 30 nagrada na festivalima narodne muzike, od kojih su neke: pobjedio na „Ilidži 1988“, sa pjesmom „Prelijepa Bosna“ i osvojio zlatni cvijet kao i sa „Eminom“, Zlatnu liru za pjesmu „Bili smo skupa jednu noć“ osvojio je na „Vogošći 1990“, Srebrni sabor za pjesmu „Moj Sevdahu“ 1987. Poznaje oko 2000 narodnih pjesama.
Za čitavo proteklo vrijeme ostao je vjeran izvornoj narodnoj muzici – sevdalinki i dobroj novokomponovanoj pjesmi. Za doprinos održanju tradicije bosanske sevdalinke 2000. godine dobio je «Đulistan» značajno bosansko-hercegovačko priznanje.
Poznat po veoma velikom broju humanitarnih koncerata na koje se rado odazivao bez ikakve naknade.
Povodom jubileja Muhameda Mujkanovića posvećenog 40-oj godišnjici rada na muzičkoj estradi, održan je koncert u BKC-u Tuzla „40 godina pjesmom sa Vama“. I tom prilikom izdata su 2 CD-a (sevdalinke i retrospektiva hitova tokom 40 godina rada).
Neke poznate pjesme ovog umjetnika su:

-Proklet da je život cijeli
-Tugo, moja tugo
-Mita Stari
-Hej svirači
-Sokolova ljubav
-Emina
-Nemoj ti mene žaliti
-Kono Ajko
-Samo tebe ljubim
-Moj sevdahu
-Zbogom
-Prelijepa Bosna
-Bili smo skupa jednu noć
-Ne prilazi mome stolu
-Ne plačimo niz ulice grada ...
I veliki opus sevdalinki i opus dobrih narodnih pjesama.

Kontakt sa ovim vrhunskim umjetnikom možete uspostaviti na:

Muhamed Mujkanović

Adresa: Rudarska br.51
75 000 Tuzla
Tel. ++387 35/ 282-235
Gsm.++387 61/732-771
E-mail. muhamed_mujkanovic@hotmail.com

14.09.2008.

Ljubica Berak

Rodjena 1948. godine u Sanskom Mostu. Pjeva od rane mladosti. Vokalni solista RTV Sarajevo postala 1967. godine a prvu plocu snimila 1968. godine. Ucesnik mnogobrojnih festivala i dobitnik mnogih nagrada. Afirmisala se kao kompozitor i kao korepetitor i vokalni solista. Dobitnik estradne nagrade BiH. Narocito zapazen rad bio je za vrijeme rata.

12.08.2008.

Muhamed Mesanovic Hamic

Muhamed Mešanović Hamić (? - Sarajevo, 1978.) je bosanskohercegovački sazlija i pjevač. Koliko se zna, u arhivima i single pločama sačuvano je, po svemu sudeći, svega 14 Hamićevih nenadmašnih interpretacija.

Biografija

Bio je to čovjek koji nikada, kao ni većina sazlija, nije dobio zasluženu nagradu za svoj veliki talenat i nenadmašnu interpretaciju. Za arhiv Radio Sarajeva i beogradske izdavačke kuće snimao je na nagovor Zaima Imamovića s kojim je bio blizak prijatelj.

Hamićevo kucanje u saz primjer je apsolutnog derta spojenog s velikom muzikalnošću. Osebujnost njegovog stila ogleda se u potpunoj simultanosti vokala i pratnje na sazu, unisonom izvođenju i najsitnijih ukrasa.

Mešanović je umro je 1978. godine u Sarajevu.

Diskografija

  • Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj
  • U Travniku na daltabaniku
  • Oj međice, međice
  • Na hastalu gori svijeća
  • Ostavljen sam već odavno (na tekst Zaima Imamovića)
  • Momče mlado
  • Sarajevo pjesmom opjevano (autora Zaima Imamovića)
  • Sinoć sam ti Safo (na tekst Safeta Kafedžića, autor muzike M. M. Hamić)
  • Djevo, djevo
  • Na Bembaši, na Babića bašči
  • Imao sam deset žena
  • Tamburalo momče uz tamburu (na single ploči s ovim snimkom Hamić je naveden kao autor ove pjesme)
  • Što je život, bajka samo
  • Pita Fata halil mejhandžiju
12.08.2008.

Mary Sherhart

Gospođa MARY SHERHART, predsjednica SINA-e (Institut sevdaha "Omer Pobrić" za Sjevernu Ameriku, muzičar i izvođač sevdalinki iz Sietla - SAD

Međutim, vrhunski po meni lično su Nada Mamula, Silvana Armenulić, Himzo Polovina, Safet Isović i Zaim Imamović...Sevdah i sevdalinke su unikatno bosanski, nešto što se sa ponosom može uzeti...Smekšane emocije sevdalinke mogu da ti nahrane i obnove dušu, i pruže umjetnički most do vašeg rodnog kraja za vas, za vašu djecu i unučad... "negdje u daljine"...


Poštovana gospođo Sherhart! Najprije, hoćete li, u najkraćem, nešto reći o svojoj muzičkoj karijeri prije ulaska u svijet sevdalinke?

SHERHART: Ja sam bila zaista blagoslovljena dugim životnim vijekom u pjevanju i muzici, što sam započela još kao dijete. Čitaoci mogu naći kompletan rezime na www.marysherhart.com


Šta je bio krucijalni momenat da ste zavoljeli sevdalinku? Kako i kada je to počelo?

SHERHART: Kao tinejdžerka, slušala sam neke longplejke iz Jugoslavije, što je tada bila rijetkost u SAD. Naročito su me impresionirali nježni glas
Himze Polovine, snaga Safeta Isovića i bogati "alt" Nade Mamule. Iako nisam razumjela riječi, njihovi glasovi i melodije su pokrenuli moje srce.


Kada ste prvi put sreli gospodina Omera Pobrića i kako je započela vaša međusobna suradnja?

SHERHART: Saznala sam za Omera Pobrića i Institut sevdaha 2004. Sve više i više Bosanaca je slušalo izvođenja moje grupe "Balkan kabare", ovdje u Americi. Njihove reakcije prema muzici su bile tako emotivne da su mene inspirirali da krenem prema izvorima sevdaha. Denis Bašić iz Sietla, rodom iz Livna, mi je pomogao da uspostavim kontakt sa gospodinom Pobrićem koji me je velikodušno pozvao da provedem mjesec dana u Institutu sevdaha, jula 2005. Ja sam očekivala da ću vršiti istraživanja, slušati pjevače i, ako bude sreće, možda imati neke lekcije iz pjevanja.
Međutim, prvu večer gospodin Pobrić je iznio svoju harmoniku i ja sam počela da pjevam. Od tog momenta desio se vihor od snimanja, filmovanja i intervjua, da bi sve kulminiralo mojim nastupom na "Baščaršijskim noćima". Tokom tog mjeseca imala sam dosta sreće da prisustvujem snimanjima mnogih dobrih pjevača u Institutu sevdaha što mi je pružilo sjajnu priliku da posmatram i učim različite stilove i pristupe.


Možete li opisati kako je vaše srce započelo da bude "puno Bosne"?

SHERHART: Moje srce je bilo ispunjeno i prepuno emocija za Bosnu. Iskusila sam mnoge vesele i tragične stvari uz pjevanje - 10-ta godišnjica genocida u Srebrenici, Vrelo Bosne, Lukomir, vodopad Skakavac, tunel ispod aerodroma "Sarajevo", snajperska gnijezda, seoski zvuci, hrana, umjetnost, kafa, konverzacija, prijateljstvo... Sada, kada pjevam, sve te slike i osjećaji preplavljuju moju dušu i moje srce. Srce puno Bosne! (ovo je izrekla na tečnom bosanskom, op. B.G.).


Posjetili ste moju domovinu nekoliko puta. Koji su opći utisci?

SHERHART: Dvije se stvari ističu: prva je nevjerovatna ljepota zemlje. Svaki okret nudi novi pogled na brda, planine ili rijeke. Drugo su ljudi koji, usprkos nevolji i tragediji, nastavljaju da nalaze humor i dobrotu u svojim svakodnevnim životima. Meni se dopadaju i običaji ispijanja kafe te provođenja vremena sa prijateljima i familijom. Naravno, volim pitu (i ovu je riječ izrekla na našem jeziku, op. B.G.). Ako je bilo nešto da se negativno komentira, bilo bi to pušenje cigareta.


Jeste li sreli još neke ljude iz svijeta sevdalinke, osim gospodina Omera Pobrića i jeste li uspostavili neku vrstu suradnje s njima?

SHERHART: Gospodin Pobrić me držao veoma zauzetom, ali ja se nadam da ću u budućnosti provesti vrijeme i sa drugima velikanima kao što su Emina Zećaj, Safet Isović i Hanka Paldum. Računam da sam blagoslovljena što sam provela vrijeme sa divnim pjevačima u Institutu sevdaha kao što su Hasiba Agić, Nusreta Kobić, Esad Kovačević, Ljubica Berak, Muhamed Mujkanović, Alija Brkić, dr. Hašim Muharemović, Zekija Suman, Džavid Pamuković, Rafija Muslić, dr. Đani Hot, Zlata Praskač, Andija Stevanić, Erna Bajrić, Nezret Vejzović i mlade Amila Golub i Alma Subašić. San se pretvorio u javu da pjevam u pratnji orkestra gospodina Pobrića u kojem je također mnogo vrsnih muzičara.


Možete li nešto reći o svojim dosadašnjim snimljenim sevdalijskim materijalima?

SHERHART: Snimila sam "U đul bašči" sa svojom grupom "Balkan kabare" (www.balkancabaret.com)  prije pet godina. Sa gosp. Pobrićem snimila sam CD i DVD "Srce puno Bosne", 2005. Prošle zime vratila sam se u Institut sevdaha da snimim "Evo me opet u dragoj zemlji" a drugi CD i DVD su sevdalinke na bosanskom i engleskom. Nadamo se da će engleska verzija biti važan halat za ljude sa engleskog govornog područja da razumiju ljepotu poezije pjevanja. Ljudi, specijalno bosanska djeca u dijaspori, koja ne govore bosanski, sada mogu slušati izvorni bosanski govor.


Imenovani ste za predsjednika Sevdah instituta "Omer Pobrić" za Sjevernu Ameriku. Možete li nešto reći o aktivnostima, glavnim funkcijama i ciljevima Instituta?


SHERHART: Misija SINA je da educira javnost o sevdahu, tradicionalnoj muzici Bosne i Hercegovine kroz održavanja, promoviranja i sponzoriranja edukativnih aktivnosti koji poštuju i slave bogatstvo tradicionalne bosansko-hercegovačke muzike, naravno uz njegovanje i razumijevanje svih ljudi kroz muziku te povezivanje zajednica iz Sjeverne Amerike sa Bosnom i Hercegovinom.

Trenutno smo u procesu poduzimanja svih koraka neophodnih za formiranje organizacije. Imamo izvanredan Upravni odbor sa savjetnicima koji postavljaju temelje u Sjevernoj Americi. Pravilnici i ostala papirologija oko osnutka ove organizacije su na putu da budu finalizirani. Omer Ibrahimbegović iz Kalifornije trenutno izrađuje lijepu internet stranicu. Kada sve bude na mjestu mi ćemo započeti uzbudljiv posao, ograničen isključivo našom stvaralačkom maštom i energijom.


Nekoliko SINA ciljeva uključuje:

* ustanovljenje jednom godišnje Dana sevdaha kroz cijelu Sjevernu Ameriku, subotom poslije Dana zahvalnosti (posljednji četvrtak u novembru, op. B.G.);

* održavanje akademskih simpozija o sevdahu na američkim univerzitetima;

* koncerti;

* informativnu internet stranicu koja uključuje stranice aktivnosti u našem društvu, kalendar događaja, uzorke naše muzike, informacije o sevdahu i njegovim umjetnicima, dječija likovna stranica sa slikama koja je ujedno i stvorena od strane djece, inspirisana zvucima sevdalinke i mnogo toga.


Da li planirate da održite koncerte u Americi i Kanadi?

SHERHART: Planiram da posjetim što više zajednica dijaspore za "Dan sevdaha" koji bi trebao započeti sa dječijim sahatom ujutro, neformalan akšamluk za sve starosne dobi u poslijepodnevne sahate (bez pozornice ili mikrofona,i umjesto toga pružiti prisutnima priliku da pjevaju sevdalinke) i naravno - nastup uvečer. Ako Bog da (rekla na našem, op. B.G.), nadam se da će i gospodin Pobrić sa svojim timom iz Instituta sevdaha prisustvovati ovoj prigodi.


Da li imate omiljenu sevdalinku i koja je ?

SHERHART: Jako teško pitanje za odgovoriti. Svaka od njih ima kvalitetu na svoj način. Recimo, volim "Snijeg pade na behar na voće", zbog njene poetske slikovitosti; volim "Negdje u daljine" zbog sirovih emocija, "U đul bašči" zbog njene melodičnosti, "Oj golube", moj golube", iz Sandžaka, zato što me podsjeća na moju prvu noć u Bosni za vrijeme proslave prvog rođendana Omerovog unuka, gdje je Kadira Čano pjevala dok je sjedila pored mene za stolom napolju, uz prelijep ambijent kada sam gledala u mjesec koji se presijavao.


Koji vam je omiljeni pjevač ili pjevačica sevdalinki?

SHERHART: Kako neko može da izabere između toliko dezerta? Svako od njih ima svoju posebnu kvalitetu. Međutim, vrhunski po meni lično su Nada Mamula, Silvana Armenulić, Himzo Polovina, Safet Isović i Zaim Imamović. Isto tako, uživam u "Mostar sevdah reunion" i cijenim ih zato što sevdah nude mladim ljudima.

Jednom je moj prijatelj gospodin Pobrić rekao da je sevdalinka "naša pjesma o nama". Kakvi su vaši osjećaji kada pjevate pjesme o ljudima koji su hiljade milja udaljeni od Vašeg rodnog i mjesta Vašeg življenja? Da vam pomognem: ako volite sevdalinke, onda bi trebali da volite i Bosnu, Bosance i Bošnjake?

SHERHART: Ja sam skromna osoba i mislim da vi iz Bosne i Hercegovine iskreno možete da to procijenite. Ja pjevam sa mnogo poštovanja i ljubavi. Moja jedina motivacija je da dodirnem ljudska srca.


Kakav je Vaš bosanski jezik?

Dosta razumijem, ali slabo govorim. Moram učiti ali nemam vremena (rekla sve na bosanskom, op. B.G.)! Vi ste se sigurno namučili sa engleskim,u svome početku, tako da izgleda najmanje što mogu da uradim je da naučim vaš jezik. Nije lakše (baš ovako je rekla, a treba: lahko), nisam mlada!( sve ovo je izrekla na bosanskom, op. B.G.). Zapravo, razumijem svaku riječ u sevdalinkama koje pjevam. To je kritični prag kod izvođenja.



Ako imate poruku za Bosance širom svijeta, izvolite. Hvala, Mary hanuma.

SHERHART: Želim da se zahvalim ljudima Bosne i Hercegovine za tople i oduševljene odzive koji su mi darovani. Ukazana mi je velika čast zbog koje sam iskreno zahvalna. Velika hvala mojoj porodici za strpljivost i razumijevanje ovog meraka (rekla na bosanskom, op. B.G.)!

Sevdah i sevdalinke su unikatno bosanski, nešto što se sa ponosom može uzeti. U buci modernog života, opusti se, sjedi i pjevaj sa prijateljima i porodicom. Smekšane emocije sevdalinke mogu da ti nahrane i obnove dušu, i pruže umjetnički most do vašeg rodnog kraja za vas, za vašu djecu i unučad... "negdje u daljine"...! (ovo je izrekla na bosanskom, op. B.G.).


RAZGOVOR VODIO:

Bedrudin GUŠIĆ

P.S.

Mislim da ono sto je ona uradila za sevdalinku ipak zasluzuje da bude medju ovim umjetnicima.

                                                                                Urednik bloga

06.08.2008.

Husein Kurtagic

Husein Kurtagić je rođen 29.01.1938. godine u selu Bihovi kod Trebinja. Bio je osmo dijete oca Asima i majke Ćerime. Potiče iz siromašne porodice, koja je bila mnogobrojna, a otac i majka su se bavili poljoprivredom, . proizvodnjom duhana, grožđa i bostana. Kada je izbio Drugi svjetski rat, 1941. godine, Kurtagići su se preselili iz sela u grad. 1945. godine Husein je izgubio vid, igrajući se sa svojim vršnjacima bombom zaostalom iz rata.

Već 1946. godine otišao je na školovanje u Zemun, gdje je završio osnovnu školu i nižu muzičku, i odmah je bio od učitelja i vaspitača zapažen po svom izuzetnom talentu za muziku. Tu je završio i srednju muzičku školu, a paralelno sa muzičkom školom je završio i gimnaziju. Jedno vrijeme je živio u Derventi, a onda je došao u Sarajevo, gdje se pridružio ostaloj svojoj familiji, koja se u međuvremenu preselila iz Trebinja u Sarajevo.

Tu je završio birotehničku školu i zaposlio se kao telefonista u vojnom preduzeću „Zrak“. Kao vokalni solista je primljen na program Radio Sarajeva sa nepunih 17 godina i bio je najmlađi pjevač u Jugoslaviji. Urednici Radio Sarajeva su odmah zapazili njegov veliki talenat i ponudili mu stalni angažman na radiju, gdje je sa nepunih 17 godina napravio prve snimke izvorne narodne muzike, sa narodnim i tamburaškim orkestrom Radio Sarajeva.

Publika ga je primila sa oduševljenjem, kako u BiH, tako i u čitavoj zemlji. Redovno je snimao za arhiv Radio Sarajeva, a počeo je da sarađuje sa tadašnjim popularnim muzičarima, kakvi su bili Ismet Alajbegović Šerbo, Jovica Petković, Jozo Penava.... Svoju prvu ploču Husein je snimio za fabriku „Jugoton“ iz Zagreba.

Njegova prva ploča je naišla na oduševljenje publike i ostao je najtiražniji pjevač tih godina, u društvu sa iskusnim pjevačima, kakvi su bili Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović, Nada Mamula, Zora Dubljević i još nekolicina drugih koji su pripadali prvoj generaciji umjetnika poslije Drugog svjetskog rata. I pored velike popularnosti, on je nastavio školovanje, a Pravo je bilo njegovo opredjeljenje.

Istovremeno sa početkom pjevačke karijere, on je počeo komponovati i pjesme u duhu narodnog melosa, koje je redovno snimao i izvodio na festivalima narodne muzike, kakvi su bili „Ilidža“ i „Beogradski sabor“. Pisao je i za svoje kolege, pa su njegove pjesme interpretirali i izvodili na festivalima tadašnje zvijezde narodne muzike, kakvi su bili Nada Mamula, Zora Dubljević, Predrag Gojković Cune, Nedžad Salković, i veliki broj drugih interpretatora.

Njegov autorski opus je veliki, ali je prvenstveno muziku pisao na vlastite tekstove,
 
 
i sarađivao je sa najboljim tekstopiscima tog vremena, Safetom Kafedžićem, Radetom Jovanovićem, Jozom Penavom, Ismetom Alajbegovićem Šerbom...Uporedo sa pjevanjem i komponovanjem, vrlo rano se aktivirao i u društvenom životu. Kao mlad, pripadao je naprednom dijelu omladine tog vremena, pa je bio uključen u društveni život mladih kao član SKOJ-a. Bio je biran u više saziva u republičke komitete omladine, a kasnije i u organe socijalističkog saveza BiH.

Više godina je bio i predsjednik Udruženja slijepih i slabovidnih, a bio je poznat i kao šahista i šahovski radnik 60'-tih i 70'-tih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme rata 1992. – 1995. godine u BiH, Husein je boravio u Sarajevu i radio na vrlo ozbiljnim humanitarnim projektima. Tada je postavljen za direktora humanitarne organizacije SOS, koja se bavila pronalaženjem i povezivanjem izgubljenih lica u ratu.

Uspio je da sa svojim saradnicima, preko vlastitog centra veze, poveže preko 100.000 građana, odnosno 40.000 obitelji, međusobno, što se smatra jednim od najvećih humanitarnih projekata u BiH. Bio je za vrijeme rata i pripadnik Zelenih beretki i član organizacije otpora, koje su djelovale u blokiranom Sarajevu .U godinama, neposredno pred rat,1990 i 1991. godine, je izuzetno uspješno vodio politički xafsing za stranku hrvatske demokratske zajednice,
 
neposredno pred sami rat, u vrijeme prvih višestranačkih izbora. Husein Kurtagić je svestran umjetnik, jedan od najuspješnijih ljudi, ne samo na estradi, nego i u biznisu. Veliku slavu mu je donijela pjesma „Ne klepeći nanulama“, na tekst Ibrahima Dedića, 60'-tih i 70'-tih godina. Ova pjesma, pisana u duhu narodnog melosa, je snimljena u 26 verzija i aranžmana i po mišljenju publike i kritike, to je najuspjelija pjesma ovog žanra do danas. Ovo je najprodavanija i najpopularnija pjesma u duhu bosanske sevdalinke, koja je ikad napisana. S pjesmom je prošao čitav svijet, pjevao na svim kontinentima, i upoznao se i družio sa velikim brojem velikana, ne samo u muzici, nego i u nauci.

Bio je jedan od miljenika Josipa Broza Tita, kome je pjevao 10 puta u raznim prilikama i prigodama. Od predsjednika Josipa Broza Tita, dobio je tri priznanja u periodu od 1960. – 1970. godine, i to Orden rada sa srebrnim vijencem, Orden rada za zasluge sa zlatnim vijencem i medaljom za rad. Inače, Husein je nosilac i mnogobrojnih nagrada i priznanja, kakva su bila Savezna nagrada Jugoslavije za estradu, bosanskohercegovačka nagrada za estradu i nagrada Privredne komore za biznis, u oblastima privrede, nauke i estrade.

 Dobitnik je povelje instituta Sevdaha, Omera Pobrića, u povodu 50. godina umjetničkog rada.

 

 

 

Bio je jedan od autora Zakona o autorskim pravima, koji je bio na snazi do 1990. godine, a 2002. godine je učestvovao i dao veliki doprinos u izradi Zakona o autorskim pravima, u intelektualnoj svojini, koji je i danas na snazi. Radio je i kao novinar, gdje je sarađivao sa najpoznatijim dnevnim listovima i uređivao rubrike o estradi i kulturi, a bio je i dopisnik većeg broja stranih listova i radio stanica. On je osnivač Udruženja estradnih i slobodnih umjetnika BiH i Fondacije Safet Isović, gdje je dao veliki doprinos u izradi i realizaciji velikog broja projekata. Proglašen je za istaknutog umjetnika, pa je njegovo ime i zbirka njegovih djela izložena u Kući sevdaha, koja je otvorena 08.05.2008. godine. Lično se poznavao sa slijepim muzičarima i pjevačima, kakvi su bili Ray Charles, Stevie Wonder, Jose Feliciano, Andrea Bocelli.

Upoznao je i niz naučnika, političara, književnika i slikara koji su obilježili 20. stoljeće. Tako je stekao poznanstvo sa najvećim naučnikom informatičkih tehnologija, Amerikancem Bill Gates-om, s kojim se sreo dva puta, a na ovog naučnika je ostavio izvanredan utisak, što je Gates izrekao u svojoj izjavi Glasu Amerike, u programu na bosanskom jeziku. Upoznao je George-a Shorshe-a, Amerikanca mađarskog porijekla i jednog od najvećih biznismena Amerike.
Osobno je poznavao Ivu Andrića, nobelovca za književnost i poznate jugoslovenske književnike,

Mešu Selimovića, Branka Ćopića, Miroslava Krležu i niz drugih umjetnika u književnosti, slikarstvu, politici, nauci i drugim djelatnostima. Husein Kurtagić je najpoznatiji estradni menadžer, sa područja bivše Jugoslavije, pogotovo zbog toga što je kao menadžer prvi prišao organizaciji estrade u vrijeme kada nije bio ni definisan pojam Estrada. Mnogi menadžeri su od Huseina direktno učili ovaj posao, jer u to vrijeme nije bilo studija za xafsing i menadžment. Otkrio je mnoge pjevače narodne, zabavne i klasične muzike. Tako su  popularni pjevači, kao što je Halid Bešlić, Šerif Konjević, Nada Obrić, i mnogi drugi, prvi put uzeli mikrofon u ruke na koncertima koje je Husein Kurtagić ugovarao.2008. godine je izdao knjigu „Muzika mog vremena“, koja je postala kod čitalačke publike pravi bestseller i pravi biser književnosti.

U knjizi je, Husein Kurtagić, na izvanredan način opisao nastanak muzičkog stvaralaštva i estrade od Drugog svjetskog rata pa do danas. Oženjen je, a njegova supruga Fatima, kćerka Belma i unuka Lea, su stalna inspiracija i nadahnuće u njegovom radu. Danas obavlja dužnost direktora Udruženja estradnih i slobodnih umjetnika BiH, i Izvršnog direktora Fondacije „Safet Isović“. Živi u Sarajevu, gdje će 2008. godine proslaviti 50 godina umjetničkog rada.

Autor biografije Huseina Kurtagića Ferid Alibegović

 

06.08.2008.

Hadzi Emina Zecaj

 Hadži Emina  Zečaj

 

Emina Zečaj ikona je bosanskohercegovačkog ženskog sevdaha, ali u društvu nekolicine drugih dama koje povezuje ovaj muzički stil, Zečajevoj pripada posebna pozicija. Ova je dama, naime, zaslužna za razvijanje, njegovanje i konačno potvrđivanje ženskog pjevanja uz saz. Vid narodnog umjetničkog izražavanja koji se prakticirao u urbanim patrijarhalnim sredinama bosanskih gradova, nekada je bio rezerviran isključivo za muškarce. Zečajeva u jednom trenutku svoje karijere odlučuje da ovakvoj tradiciji stane ukraj. Decenije koje su uslijedile pokazale su da je time sam stil – pjevanje uz saz – spasila od potpunog zaborava.

Karizmu ove pjevačice još je ranih šezdesetih otkrio istaknuti bosanskohercegovački etnomuzikolog dr. Cvjetko Rihtman. Njen se značaj ne iscpljuje samo nadahnutim interpretacijama, već ga učvršćuje i dugogodišnje sakupljanje tradicionalnih pjesama, što Zečajevu čini jednim od najvećih autoriteta kada je sevdah u pitanju. Preko 600 pjesama koje je sakupila predstavlja građu i predmet proučavanja za nekoliko generacija etnomuzikologa.

Svoju karijeru ona nikada nije podredila novcu. Nosači zvuka koje je do sada realizirala (a njihov je broj nadasve oskudan – 5 singlova i 4 LP ploče, sve objavljeno u prijeratnom periodu) mnogo su više dokument nego roba koja se brzo prodaje.

Tu leži jedan od razloga zašto je Zečajevu tokom devedesetih godina prihvatila i međunarodna publika.

U tada narastajući trend, označen sintagmom “world music”, baziran na folklornim sadržajima i idiomima, bosanskohercegovačka muzika uklopila se u samo jednom pojavnom obliku – sevdalinkama koje Emina Zečaj izvodi uz pratnju saza (Ćamila Metiljevića, a potom i Mehmeda Gribajčevića).

29.07.2008.

Zilha Bajraktarevic alijas Silvana Armenulic

Silvana Armenulić (rođena kao Zilha Bajraktarević; 18. maj 1939, Doboj, Bosna i Hercegovina - 10. oktobar 1976, Kolari, Srbija), bosanskohercegovačka interpretatorka novokomponovanih narodnih pjesama i sevdalinki.

 

Silvana Armenulić je zapravo Zilha Bajraktarević koja je slavu stekla preko noći zahvaljujući pjesmi koja je nadživjela. Svoje arhivske snimke sevdalinki snimila je za arhiv Radio Beograda šezdesetih godina 20. vijeka. Snimila i duete sa raznim izvođačima širom bivše Jugoslavije: Aleksandrom Trandafilovićem (A što ti je mila kćeri jelek raskopčan, Ima dana), Cunetom Gojkovićem (Gdje si, da si moj golube, Kad u jesen lišće žuti), Arsenom Dedićem (Život teče, Sve bilo je muzika), Slavkom Perovićem (Krčmarice, daj mi vina; Kada smo se sreli prvi put; Katerina; Dođi, neznako draga). Snimila također singlicu sa grčkim pjesmama. Život tragično gubi u saobraćajnoj nesreći sa svojom trudnom sestrom i pjevačicom Mirjanom (Mirsadom) Bajraktarević i violinistom Jašarevićem. Iako je poginula davne 1976-te, njene pjesme i dalje traju i smatraju se evergrinom prave narodne muzike.

 

Najpoznatije: Djevojka je pod đulom zaspala; Đul Zulejha; San zaspala; Svi dilberi, mog dilbera nema; Bol boluje mlado momče; Pusti me majko (Golube poleti); Bosa Mara Bosnu pregazila i Mene moja zaklinjala majka. Također na gramofonskim pločama snimila i: Zapjevala sojka ptica; Sinoć ja i moja kona; Snijeg pade, drumi zapadoše; Teško meni jadnoj u Saraj'vu sama; Moj dilbere; Djevojka viče s visoka brda; Kraj potoka bistre vode; Sejdefu majka buđaše; Rumena mi ruža procvala; Golube poleti; Vrbas voda nosila jablana; Da sam ptica; Zvijezda tjera mjeseca; A što ćemo ljubav kriti; Niz polje babo idu sejmeni.

Proslavila se interpretacijom novokomponovanih pjesama: Šta će mi život; Ciganine, sviraj, sviraj; Srce gori jer te voli; Nad izvorom vrba se nadnijela; Ludujem za tobom; Sama sam; Rane moje; Dušo moja i brojnim drugim.

 

 

28.07.2008.

Nedzad Salkovic

Nedžad Salković (1. juni 1940. Tuzla, BiH), jedan je od naših najpoznatijih interpretatora sevdalinke. Pjesma, posebno sevdalinka, od njegove je najranije mladosti njegov životni saputnik, ili kako ima običaj da kaže To je moj dobri Ahbab. Po mnogima pripada u jednog od najboljih tumača muzičke filozofije bosanske sevdalinke. Zbog svog elegantnog i profinjenog nastupa na pozornici i pred TV kamerama kolege su ga često zvale princom bosanske sevdalinke.

Sa nepunih osamnaest godina, 1. aprila 1958. godine po prvi put nastupa na valovima Radio Tuzle, predstavivši se tradicionalnom sevdalinkom "Omer-beže". Od tada počinje njegov uspon ka vrhu domaće estradne scene, gdje se drži i danas.

Snimio je preko 60 albuma, objavljenih na svim vrstama nosača zvuka, a pojavljivao se i u brojnim televizijskim emisijama.

 

Nedžad Salković dobitnik je preko 30 festivalnih nagrada, ponijevši istovremeno i niz srebrenih, platinastih i dijamantnih ploča za svoj diskografski uspjeh. Od ostalih nagrada izdvajaju se:

  • Estradna nagrada Jugoslavije 1986. godine
  • Estradna nagrada Bosne i Hercegovine

Također je dobitnik velikog broja društvenih priznanja, među kojima su:

  • Oktobarska plaketa grada Tuzle 1982. i 1999. godine
  • Orden Bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem 1987. godine.

Pjesma " Ah ljubav, ljubav ", autora Selvera Pasica, Nedzad Salkovic uz orkestar Ismeta Alajbegovica Serbe, Ilidza 1968.

 

28.07.2008.

Jovica Petkovic

Jovica Petković spada u grupu poznatih muzičara kao što su Safet Isović, Zaim Imamović, Nada Mamula i ostali. Časove harmonike uzimao je kod poznatog harmonikaša Drage Keca, pa samim time postao je poznati dobri harmonikaš, a njegovi foršpili i improvizacije koje je svirao između strofa postale su poznate muzičke minijature. Bio je poznat po tome što skoro nikada nije griješio dok je svirao i uvijek se vješto snalazio na svom instrumentu.

Jovica Petković rodio se u Smederevu, no svoju karijeru izgradio je u Beogradu gdje je svirao po mnogim restoranima. Njegov uspjeh i slava doveli su ga poslije čak i do Sarajeva gdje je prvu saradnju započeo sa pjevačem Zaimom Imamovićem. Tako Petković dospijeva i na Radio Sarajevo koje je u to vrijeme postojalo tek godinu dana i tražilo razne muzičare. Svojim talentom zadovoljio je komisiju na audiciji, ali pošto muzički nije bio školovan morao je prvo da uči note i muzičku teoriju, da bi na kraju postao vrhunski muzičar.

 

Iz sljedeceg snimka se moze jasno zakljuciti da je Jovica Petkovic svojom svirkom mogao i svijecu ugasiti.

 

28.07.2008.

Ismet Alajbegovic- Serbo

Ismet Alajbegović Šerbo je bosanskohercegovački harmonikaš, kompozitor mnogih narodnih tekstova, muzike i poznavalac sevdalinke.

Nakon što je godinama svirao po sarajevskim kafanama i sijelima, Šerbo je 1945. godine postao jedan od prvih muzičara Radio Sarajeva. Sa Zaimom Imamovićem svirao je u duetu harmonika Alajbegović-Imamović, da bi se kasnije Imamović izdvojio u prvu veliku pjevačku zvijezdu sarajevskog radija, a Alajbegović postao vođa orkestara, aranžer i autor.

Kao jedan od neprevaziđenih poznavalaca sevdalinke, što je tvrdio i sam Safet Isović u jednom intervjuu, Alajbegović je učinio mnogo na harmonizaciji te pjesme. Izgradio je poseban stil na harmonici, bez virtuoznih pasaža i vrtoglavih kola koja su kasnije proslavile harmonikaše kao što su Jovica Petković i dr. Šerbin stil bio je mnogo primjereniji sevdalinci, onakvoj kako su je pjevali stariji pjevači - poravno, bez napora, uvijek oslanjajući se na melodiju pjesme kao na osnovu improvizacije. Moglo bi se čak reći da je Šerbino sviranje (ako izuzmemo harmonijsku potku koju daje harmonika) od svih harmonikaša ponajbliže pratnji sevdalinke uz saz. Šerbina harmonika nije ona bučna mješina zbog koje bi pjevač morao vrištati. Takvo sviranje harmonike prije Šerbe naprosto nije zabilježeno.

Potaknut uspjehom autorskih radova Joze Penave, Jovice Petkovića i Zaima Imamovića, Šerbo je i sam komponovao sevdalinke. Neke od njih rađene su na brzu ruku, za festivale narodne muzike. Neke su, opet, izuzetno uspjele kreacije stilski izuzetno bliske tradicionalnoj sevdalinki. Šerbina specijalnost bila je ipak harmonija i iznalaženje inovativnih harmonijskih rješenja koja su uvijek zadržavala lagani bosanski narodni melos utemeljen sevdahom.

U sljedecoj snimci se moze jasno cuti da je rahmetli Serbina harmonika imala dusu.

 

27.07.2008.

Omer Pobric


BIOGRAFIJA OMERA POBRIĆA

 Rodjen sam Tešnju 08.08.1945. godine od oca Safeta i majke Zlate. Osnovnu skolu završio i djetinjstvo proveo u rodnom Tešnju. Srednju školu završio na Ilidži, pokraj Sarajeva. U Sarajevu apsolvirao Prirodno-matematički fakultet, odsjek biologija-hemija.
Ljubav prema muzici naslijedio od majke Zlate i brata Rušte...na pitanje "kada sam počeo svirati", uvijek sam odgovarao sa "ne znam – ja sam zajedno sa harmonikom rastao u majčinom krilu"....
Od polugodišta prvog razreda srednje škole počinje moj muzički profesionalni angažman...moji roditelji su u to vrijeme školovali još troje djece u tri grada bivše nam, Jugoslavije, pa je moj angažman u muzici olakšao roditeljima finansiranje školovanja.
Prošao sam sve faze u životu muzičara...i često su se prepletale...
Kafansku fazu smatram veoma bitnom jer sam muzicirajuci u raznim sarajevskim ugostiteljskim objektima učio život....upoznavao ljudske sudbine, razlučivao dobro od zla, nastojao upijati životno dobro saosjećajući sa tudjom nesrećom, izgradjivao sebe, kao čovjeka i umjetnika...kao dijete sam shvatio da je kafana mjesto u kojem se, najočitije, prelama ljudska sreća i nesreća.
Već od 1968. godine, kao mladić, učestvujem u orkestru Ismeta Alajbegovića Šerbe na Festivalu Ildža...i od tada, sve do agresije na BIH, učestvovao sam svake godine kao izvodžač, kompozitor, pisac tekstova ili aranžmana...imao sam nekoliko nagrada, izmedju ostalih i Prvu nagradu za pjesmu 1989. godine....nekoliko godina sam bio i SELEKTOR FESTIVALA za Jugoslaviju.
Kada sam znanjem nadrastao kafanu kreće moja estradna karijera...od 1967. do 1979. godine obisao sam svijet vise puta gostujući sa najeminentnijim izvodjačima...posebno je zanimljivo da sam pola godina gostovao u SSSR-u svirajući, isključivo, zabavnu muziku.
Prvi sam dobitnik, u povijesti, ESTRADNE NAGRADE JUGOSLAVIJE 1977. godine.
U jesen 1979. godine osnivam MUZIČKI ATELJE OMEGA i posvećujem se producentskom, snimateljskom i aranžerskom radu...Snimao sam najbolje što je u to vrijeme pjevalo: Safetu Isoviću – pet albuma, Himzi Polovini, Mehi Puziću – tri albuma, Hanki Paldum, Zehri Deović, Zaim,u Imamoviću, Huseinu Kurtagiću – dva albuma, Cazimu Colakoviću – cetiri albuma, Hamdiji Custovicu – dva albuma, Feridu Avdiću, Ameli Zuković i drugim.
Posebno sam volio snimati i saradjivati sa sazlijama, izvornim grupama i guslarima...tu muziku sam smatrao i smatram izvorištem narodne duhovnosti. Moji snimljeni materijali prodavani su u milionskim tiražima.
Od 1987. godine, poslije preseljenja I.A.Šerbe, totalno se posvećujem isključivo bosanskoj sevdalinci tražeći istomišljenike..te godine odlučujem da zapisujem sve što sam mukotrpno naučio...

Objavljujem:

1992.godine....................................99 sevdalinki....i poneka pjesma

1994.godine...............Prvi festival narodne muzike "LUKAVAC `94"

1995.godine.....................................Bošnjačka kola

1996.godine.....................................Sevdah nadahnut životom....slobodom/ovo djelo je 1996. godine proglašeno za jedno od devet čuda bosanskog otpora/

1997.godine.....................................Bosna je u meni – patriotske pjesme i proza

1998.godine.......................................Bosanski mevlud Omera Pobrića /ovo je prvi mevlud napisan notama i za ovo sam dobio NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO/

2000.GODINE...................................Bajram i ramazan u pjesmi /u svakoj pjesmi se spominje riječ "bajram" ili "ramazan".

2003.godine.......................................MIRUH BOSNE....125 odsviranih i zapisanih aranžmanski bosanskih sevdalinki.

14.02.2003. osnivam INSTITUT SEVDAHA-Fondaciju Omera Pobrića.

2003.godine.......................................SAZ U BOSNI – autor Šukrija Trako, izdavač Institut sevdaha....prva knjiga u povijesti BIH o sazu, sa deset CD-ova najboljih sazlija i DVD-ijem TAKUMA SAZLIJA poslije 73 godine u Bosni.

2004.godine.......................................BANJALUČKI SEVDAH U VREMENU...pronađenih, zapisanih i snimljenih 108 pjesama o Banjaluci i toponimima banjalučkim.

2004.godine.......................................PRVI FESTIVAL SEVDALINKE BIH.

28.05.2004. godine PRIRODNO-MATEMATICKI FAKULTET - UNIVERZITETA U SARAJEVU odlucuje da OMERU POBRICU

prirodoslovcu,velikom umjetniku,entuzijasti, domoljubu i humanisti, za izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji kulturnih, obrazovnih i pedagoskih vrijednosti, dodijeli POCASNU DIPLOMU./prepisano sa diplome/.

2005.godine.......................................ANTIFAŠIZAM NA BEDEMIMA BIH....prvi puta ujedinjene antifašističke pjesme iz dva oslobodilačka rata 1941-1945 i 1992-1995. godine.

2005.godine.......................................AMERIKA I SEVDAHA – MARY I OMER

2005.godine.......................................DRUGI FESTIVAL SEVDALINKE BIH

2006.godine.......................................SEVDAH I SEVDALINKA NA DEVET SVJETSKIH JEZIKA....priredili Omer Pobrić i dr. Semir Vranić

2006.godine.......................................INTELEKTUALCI I SEVDALINKA

2006.godine.......................................INSTITUT SEVDAHA U NORVEŠKOJ

2006.godine.......................................TREĆI FESTIVAL SEVDALINKE BIH

2007.godine.......................................OTKRIVENO BLAGO – pjesme vraćene narodu bosanskom.

2007.godine.......................................KANARSKI OTOCI SEVDAHA

2007.godine.......................................INSTITUT SEVDAHA U AMERICI

2007.godine.......................................ČETVRTI FESTIVAL SEVDALINKE BIH

2007.godine.......................................INSTITUT SEVDAHA U DANSKOJ

07.02.2008.  dobijam još jednu NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO -  BH MUZIČKI OSKAR

2008.godine.......................................dvorana VATROSLAV LISINSKI - Zagreb

(preneseno sa : http://www.institutsevdaha.ba/biografija_osnivaca.php?subaction=showfull&id=1208186953&archive=&start_from=&ucat=27& )

Pjesma " U tudjoj zemlji", autora Radeta Jovanovica, pjeva i svira Omer Pobric

27.07.2008.

Nada Mamula

Pamtite me po pjesmama mojim!
(Nada Mamula)

Gotovo četiri desetljeća bila je nezamjenjiva na glazbenoj sceni i svojom pjesmom godinama punila koncertne dvorane i srca svoje publike. Nema Bosne bez sevdaha, a jedan dio tog sevdaha, utkanog u pjesmu, vezan je za ime Nade Mamule. Ona je dio bosanske sevdalinke, dio onoga pravog glazbenog meraka, i sve ljepote te pjesme. Njen prijatni alt prilično je poznat u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, SCG, a slušali su ga mnogi i u Europi, ali i šire. Rijetko tko će uspjeti nadahnuto i sa srcem otpjevati stare dobre pjesme: ”U đul bašti”, ”Bosno moja”, ”Mujo kuje”, ”Omer beže”, ”Djevojka sokolu”, ”Svaka majka koja kćerku ima”, kao što je to uspijevala Nada Mamula. Pjesmama je ”liječila ranjene duše”, a mnogi ljudi koje je ona zabavljala i uveseljavala sjetit će se da je njen lik više od svega krasilo to što je osobito cijenila ljude, i oni su to dakako osjećali.
Nada Mamula rođena je u Beogradu 9.1.1930. godine. Gimnaziju završava u Sarajevu, a pjevanjem se počela baviti 1951. godine. Životnim i pjevačkim stazama krenula je nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata, početkom pedesetih godina prošloga stoljeća…

– Znate nikada nisam ni sanjala da ću tako duboko i toliko dugo ostati vezana za Bosnu, govorila je počesto Nada. Slučajno sam doputovala u Modriču, za vrijeme zimskog raspusta 1947. godine. Sestra mi se udala, njen muž je bio veterinar, koji je tamo bio dobio službu. I ja im došla u goste. Stanovali su kod jedne Nane. Ona je imala sina Mujkana i snahu Azizu. Eh kakva je ta Aziza bila! Ne znam da li sam ikada ljepše čeljade vidjela. I tako prvi put sam sjela pored mangala, vidjela kako se suče i pravi pita, vidjela siniju…

Nada je tu bosansku pjesmu zavoljela još kao djevojčica, živeći u Beogradu. Imala je prigodu da sluša Vuku Šeherović. Slušala je odlazeći u školu. Bila je tu jedna kavana sa baštom, tako da je počesto stajala, oduševljena njenim pjevačkim glasom. Nakon toga slušala je i na koncertima. Činilo joj se da je svaki dio njene pjesme upijala jer ta bosanska pjesma je ušla duboko u nju.
Pjevačku karijeru započinje u Radio Sarajevu 1953. godine. Kao rođena Beograđanka, mlada, tek vjenčana, pošla je i ona u Sarajevo sa mužem, koji je tu također došao raditi. U jednom intervjuu istaknula je:

– Suprug Nikola i ja slušali smo jednom radio u menzi, gdje smo se hranili. U to vrijeme rijetko je ko i posjedovao radio-aparat. Zapjevušila sam pjesmu koja se emitovala i odjednom saopštila mužu. Odoh i ja sutra na audiciju! Pa što bude, dža ili bu! Nije se bunio, jer je bio siguran da neću uspjeti. Vjerovao je da ja nemam šta tražiti u Sarajevu gdje su najbolji pjevači sevdaha. Otprilike ponašao se kao ajde idi, bogati, riješi me se. No primili su me otprve!
U to vrijeme, u Sarajevu je vodeći pjevač bio Zaim Imamović. A pjevale su tada dakako i Zumra Mulalić, Radmila Jagodić, Zora Dubljević… Nakon toga im se pridružila Nada, došli su i Beba Selimović, Zehra Deović i Safet Isović. Dobro je primljena. Uz potporu svojih kolega, zasigurno lakše je uspijevala savladati prepreke, koje je i kasnije sretala. Putovali su zajedno, i pod svakakvim uvjetima, Čak i traktorom, ili pod ceradom kamiona, volovskim kolima. Prolazilo je vrijeme dok nije ”uhvatila” bosansku pjesmu. A prošle su i godine dok, s pravom, oni što znaju što je pjesma i koji je cijene, nisu istaknuli da tu sevdalinku Nada Mamula odlično, možda i ponajbolje pjeva. Ponosno je govorila:

– Moj muž nije Bosanac. Mamule su iz Hrvatske, Gorski kotar. No čujte ja sam presretna što su svi mislili da sam Bosanka! To je bila prava potvrda za mene. A kada sam putovala u Banja Luku 1953. godine, bila sam prestrašena, jer je tamo bila stroga publika. A pravo da budu strogi je tradicija lijepe pjesme. Isto je bilo i sa Mostarom. Pa, tamo je nastala ”Emina”, pa i njima Šantić daje moralno pravo da budu strogi ocjenjivači. Nakon toga slava je počela. Ali mi smo je sticali na posve drugi način od ovoga danas. Gostovali smo obično po domovima armije, i to tamo gdje Radio Sarajevo nađe za shodno. Ja i moje kolege bili smo pjevači pod platom, i kada bi gostovali dobijali bi i honorar, u to vrijeme počesto smo išli na gostovanja i traktorima, kamionima. Jednom smo se našli u blatu do guše, izvlačili su nas, malte ne. Ali zadovoljstvo je bilo pjevati. Dolazak pjevača bio je događaj. Nakon koncerta, okupljali bi se najviđeniji ljudi iz mjesta, da bi proveli nekoliko sati sa nama.

U to vrijeme pedesetih i početkom šezdesetih godina, ljudi su se okupljali pod banderama, jer na električnim stubovima su bili instalirani zvučnici. I točno se znalo kada je na Radio Sarajevu emisija sa narodnim pjesmama. Ako bi u kojem slučaju nestalo struje, slušatelji okupljeni pod stubovima, bili bi razočarani. Glasno bi negodovali. Kada bi onaj što upravlja ”razglasom” zakasnio na svoj ”radni zadatak”, a emisija sa narodnim pjesmama počela, mogao je očekivati pogrde. Sa Sarajevom je bila u dubokoj i prisnoj vezi. Voljela je i grad i ljude. Tu su joj ostali prijatelji koje je upoznala tijekom petnaest godina življenja. Sarajlije su je izabrale za svog doživotnog počasnog građanina. Sve se to ostvarilo do 1966. kada se slijedeći muža i njegovu službu, vratila u Beograd. No i potom u Sarajevo je uvijek rado dolazila i gostovala. Rodni grad uvijek je nosila u srcu, ali nikada nije govorila da je Beograđanka iliti ovo, ono. Primjetila je da ljudi koji su je godinama poznavali, na upit, je li stvarno nije Bosanka, kada kaže, osjećali su se kao da su razočarani, prevareni…
Koncem šezdesetih, te sedamdesetih i osamdesetih godina glas Nade Mamule prošao je i svijetom. Čuo se i u zabitim krajevima, ali i u Americi, Europi, bivšem SSSR-u, Australiji i Africi – Egiptu, Ugandi, Keniji i Zambiji. Sve sa željom da našim ljudima, koje je život uputio, ko zna iz kojih sudbina, daleko od Balkana, od svojih zemalja, obitelji i prijatelja, da dočara barem djelić zavičaja. To je veli njen posao. Zato je tu u dvorani. Zaboravljala je i 48. sati puta, i umor, jer može samo zamisliti koliko su ti ljudi prešli da ih vide i slušaju.

– To su za mene bili veliki događaji i tu pare nisu i ne mogu dominirati. Jer što oči i srce kažu, to novac ne može da ti pruži. Ne možete ga razočarati, da ode nesretan. Morate da pjevate najbolje što možete. Srcem. I ne samo u Australiji, nego i ovdje. Ljudi su svugdje isti, tvrdila je počesto Nada.

Međutim, koncem šezdesetih godina uslijedilo je doba ”ekspanzije” novokomponovane pjesme. U početku se, priznaje, teško snalazila:

– Pokušavala sam se prilagoditi tržištu i u početku nisam uspijevala. Možda i zbog toga što nisam bila baš spremna da načinim veliki ustupak i u svoj repertoar unesem baš sve ono što je bio trend u novokomponovanoj pjesmi. A i da bi se došlo do dobre pjesme trebalo je biti hitriji, trebalo je trčati, možda vući nekog za rukav. Ni kompozitori nisu bili spremni na saradnju, jer su valjda smatrali da njihove pjesme, treba da lansiraju mladi, nepoznati pjevači. Možda su vjerovali da ja više ne mogu da napravim ”bum”, kao neki anonimusi. Na kraju, sam sebi rekla: Zašto ne bih i ja! Mada sam se dugo opirala takvoj odluci. Vidim na kraju dok ja razmišljam o ukupnom kvalitetu pjesme, dotle drugi prave pare i slavu, imaju prednost u koncertnim dvoranama, radiju i televiziji.

I opet je krenulo. Sa Safetom Isovićem snima novokomponovanu i popularnu duet pjesmu ”Oj Safete Sajo Sarajlijo” kojom se uvrštava u novokomponovani stil. Tu su i slijedeći naslovi: ”Ostavljena žena”, ”Bolujem ti majko”, ”Samo ti”, ”Gdje si noćas kada kiša pada”, ”Ej malo ja malo ti”, ”Pjevaj Liko”, ”Sunce jarko pomoli se”, ”Hajde, hajde ukolo”, ”Smederevo grade od starina”. Ostale su i njene pjesme o gradovima kao što su: ”Oj Mostaru moj beharu”, ”Oj Mostaru širok li si”, ”Sarajevo mjesto najmilije”, ”Bosanka sam”, ”Herceg-Bosna”, ”Kolika je Jahorina planina”. Pjevala je i o rijekama kao ”Mošćanice vodo plemenita”, ”Bosa Mara Bosnu pregazila” i mnoge, mnoge druge. Prvu ploču snimila je 1957. godine u PGP. I svi naredni nosači zvuka ”singl i longplej” dosezali bi zlatni tiraž, a bilo ih je puno i u mnogim kućama kao što su: Jugoton, Diskoton, Diskos i PGP. Srećom, fonoteke radija i televizije svuda čuvaju njene snimke. Velik broj tonskih zapisa ostao je sačuvan i u Radiju Federacije BiH – studio Sarajevo. TV Beograd je sačuvala emisiju pod nazivom ”Dame biraju” iz 1977. godine u trajanju od pola sata, gdje pjeva pet bosanskih pjesama. Sudjeluju i Reihan Demirdžić i Rudi Alvađ koji su zaduženi za bosanski humor, te Nedjeljko Bilkić. Trebao je biti gost i Safet Isović, ali zbog svojih koncerata nije mogao doći. Tu je i emisija ”Siluete” iz 1985. godine gdje osim izvedbi bosanskih i jedne novokomponovane pjesme govori o svojemu životu i radu. Postoji i nešto Nadinih snimaka gdje je nastupala na ”Beogradskom proljeću”. Posljednji CD sa 19 sevdalinki može se nabaviti u Beogradu.
Surađivala je i radila sa mnogima: Jozo Penava, Ismet Alajbegović-Šerbo, Jovica Petković, Antus Gabric, Toša Elezović – harmunikaši, te sa narodnim i tamburaškim orkestrom RTSA. Na turnejama, festivalima i koncertima, prije svih na Ilidži nastupala je i u duetu sa Sajom Isovićem i Zaimom Imamovićem te drugima. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, prije svih zvanje istaknutog umjetnika - 1976. godine, plaketa RTSA za 20. godina pjevačkog rada 1973. godine, kao i sa festivala ”Ilidža”, te festivala u Sisku 1971, pa ”zlatni mikrofon” Radio Beograda za 1974. i 1976. godinu za pjevača godine. Posjedovala je plaketu estradnih djelatnika Srbije, i dakako priznanje Crvenog križa za humanitaran rad. A na počasnom mjestu bila joj je plaketa grada Sarajeva za srcem otpjevanu sevdalinku!
Možemo istaknuti da je otprilike ovako izgledalo ”životno zrcalo” Nade Mamule. Uz izuzetnog dragog i dobrog muža, proživjeli su 35. godina u braku, negdje do 1985. godine kada ostaje bez svoga Nikole. Iako nisu imali djece, nikada nije bilo problema. On nije bio čovjek koji bi je sačekivao, spočitavao, vozio autom, bio pokraj nje dok pjeva. Jedno drugomu su činili i lijepo organizirali svoj život. Voljela mu je pričiniti malu radost i veselje. U to vrijeme bila je i brižna kćerka, i jako emotivna osoba. Uz njene koncerte išao je i topli pljesak, od kojih se kako je sama kazivala, diže kosa na glavi. I sva ona stajanja na jednoj nozi, putovanja kamionom, traktorom, što se gazilo i blatom i snijegom, što se išlo od željezničkog kolodvora do ledene dvorane, sve je to lijep ugođaj jer je obožavatelje podigla na noge.
Koncem osamdesetih godina komentirajući novokomponovanu glazbu govorila je:

– Svu muziku svijeta ja zaista volim, samo ne bi trebalo previše forsirati samo novokomponovane pjesme, jer mi imamo od čega da stvaramo našu autohtonu muziku. Nismo bez tradicije. Da ne idemo iz Bosne u svijet, da ostanemo u Bosni. Mi moramo da ostanemo ovdje gdje su najizdašnija vrela naše muzike. Vidite tu je jedan Mostar, pa Banja Luka kakvih sve pjesama o njima samo ima. Pa Lika, Slavonija. Zašto da onda idemo u nekakvu bestragiju i otuda da donosimo samo stran zvuk našem uhu! Sada je drugačije, ne pjeva se više narodna pjesma. Danas održite koncert, izađete na zadnja vrata, publika na prednja, i nikom ništa. Gotovo završen posao, sjedaju u kola i fiju-u drugo mjesto na drugu tezgu. Gotovo sve se svodi na to hoće li biti novca ili ne…

Došle su tako i devedesete godine, s njima i nova ratna zbilja. A samo prije pola stoljeća i Nadino djetinjstvo oteo je Drugi svjetski rat. Nevjerica, tuga, zebnja u njenom srcu, više joj nisu dale zapjevati. Od 1992. godine živjela je sa svojom majkom Smiljom, povučeno, izbjegavajući medije i novinare. Dakako, kolege je nisu zaboravljale. Nedjeljko Bilkić ju je učestvujući u TV emisijama počesto pozdravljao. Safet Isović u ”Baščaršijskim večerima”, ljeta 2001. u Sarajevu istaknuo je jednom prigodom i ljepotu Nadine pjesme. Listopada 2001. godine, predosjećajući da joj se bliži kraj, zaželjela je da i njen odlazak proteče skromno, bez velike medijske pozornosti, u krugu obitelji i prijatelja. Preminula je 11.X. u jednoj beogradskoj bolnici, i našla spokoj ne u Aleji zaslužnih građana, već po osobnoj želji, pokraj svojih roditelja na beogradskom Novom groblju. Pa ipak beogradski tisak i elektronički mediji rastali su se od nje sa po nekoliko skromnih redaka. Potonje što je ponavljala prijateljima bilo je:

– Presretna sam onim što sam postigla i više od toga ne tražim ništa. Za moje ime se zna, za moju pjesmu se zna. Neka me pamte samo po pjesmama mojim!

"Djevojka sokolu zulum ucinila", Nada Mamula uz pratnju maestra Ismeta Alajbegovica Serbe, i maestra Jovice Petkovica.

 


27.07.2008.

Meho Puzic

Meho Puzić

Poznati intepretator Bosanske sevdalinke Odžak 1937 - Odžak 25. Juni 2007

Rođen je u svom Odžaku, ostat će u sjećanjima po sjajnoj intepretaciji bosanskog blaga i na to sve ostaje zapamćen kao veliki čovjek. Pomagao je na svakom ćošku i dokazao se kao veliki patriota BiH. Do zadnje sekunde je bio svjesan, pozvao je svoju suprugu uzeo je za ruku i reko joj "Hanko umrjet ću ti", i nakon par sekundi je izdahnuo držeći je za ruku.

Meho Puzić je jedan od onih izvođača sevdalinki koji je uspio ući u skupinu naših najpoznatijih sevdalija unatoč činjenici da je živio istovremeno sa velikim imenima bosanskog sevdaha poput; Safeta Isovića, Himze Polovine, Zaima Imamovića, Nedžada Salkovića, Zekerijaha Đezića i dr.

Nakon tragične vijesti o smrti popularnog Mehe reagirale su i njegove kolege, poznati estradi

umjetnici u našoj zemlji. Beba Selimović, jedna od najbližih saradnica i bliskih prijateljica Mehe Puzića, među prvima je primila tužnu vijest o smrti našeg velikog pjevača.

- U momentu kad mi je Mehina supruga Hanka javila ovu tužnu vijest izgubila sam se. Izuzetno sam potresena i ožalošćena. Izgubila sam prekrasnog kolegu, prijatelja, jedno fino, plemenito stvorenje. Kao da sam ostala bez svog najbližeg. S Mehom sam godinama radila i nosim divne uspomene. Bila sam uz njega i njegovu porodicu za vrijeme bolesti. Čuli smo se svakodnevno, odlazila sam i u Odžak. Inače, bliska sam sa njegovom suprugom Hankom i sad poslije Mehine smrti želim biti uz nju kao rođena sestra - kazala je Selimović.

Hanku Paldum duboko je potresla vijest o odlasku velikog prijatelja.

- Bili smo kao brat i sestra. Osjećala sam ga u duši, a i on mene. Vezuje nas višedecenijsko prijeteljstvo, a nikada neću zaboraviti kako me je još kao pjevačicu amaterku poveo na veliku turneju - rekla nam je Hanka Paldum. Omeru Pobriću vijest o smrti Mehe Puzića prenijeli su Husein Kurtagić i Reuf Feković.

- Kaharan sam. Ode veliki sevdalija bosanski. Jedan sjajan mekam. Ali, eto, hvala dragom Bogu nije se patio. Nije mi zaslužio. Bio je dobar Bošnjak, dobar Bosanac. Ali, niko nije sa smrću odigrao neriješeno, svako je izgubio - kaže Pobrić.

Interpretatorku Zekiju Čuturić vijest o smrti Mehe Puzića koju smo joj, inače, mi saopćili, je šokirala. - Bio je veliki prijatelj. Čovjek koji je sačuvao blago sevdalinke. I sve njegove novokomponovane pjesme bile su naslonjene na našu tradiciju. Osim što je volio ljude, bio je i ljubitelj životinja. To je osobina koja nas je zaista povezivala. Plemenit čovjek koji je uredno živio i uvijek imao dosta prijatelja. Nisu samo umjetnici izgubili jedno divno ljudsko biće već cijela zemlja - istakla je Čuturić.
Zatečen i ožalošćen smrću Mehe Puzića bio je jučer i Vehid Gunić. Kao i većina naših sagovornika u prvom redu je istakao da je Meho bio veliki umjetnik. - Ovo je veliki gubitak za sevdalinku koja je inače ugrožena. Meho je imao najbolje sevdalinke jer sam bio uključen od početka u njegovu karijeru. Prvi i pravi umjetnik koji je znao šta narodu prija. Bio je neposredan. Pjevač koji je znao odgonetnuti pjesmu. Imao je nježni glas, sijao je pozitivno. Bio je sebi dosljedan i u novokomponovanim pjesmama - kazao je Gunić.

Sahranjen je na starom mezarju (Sokak Puzića) u Odžaku.

Mehina "Licna karta" je pjesma "O majko, majko, sto me rodi", autora Tome Zdravkovica. Predlazem da je poslusamo.



11.07.2008.

Zaim Imamović

Zaim Imamović (Mrkonjić Grad, 26. august 1920. - Sarajevo, 2. februar 1994.), bosanskohercegovački interpretator sevdalinke.

Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdalinke.

Biografija

Po rođenju iz Mrkonjić Grada nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj "Bojna". Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD "Gajret".

Na probi MKUD "Gajret" horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.

Karijera

Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače.

U to vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pješke hodim”. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Najviše je surađivao sa tekstopiscima Jozom Penavom, Safetom Kafedžićem i Nikolom Škrbom.

Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a sudjelovao je i na internacionalnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Merekeš kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva "za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije".

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:

Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k'o biser sjajna, ponosna i mila.

Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari. 1. novembra 1997. izdata je i poštanska markica sa likom Zaima Imamovića, koja je štampana u tiražu od 50.000 primjeraka, a sedam godina kasnije, 2004. u izdanju izdavačke kuće Buybook, Sarajevo izlazi i knjiga "Pjesma srca moga - 100 najljepših pjesama", koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.

Buduci da vec cetrnaest godina Zaim nije medju zivima, a njegove pjesme ostaju vjecno, predlazem da poslusamo jednu pjesmu: "Klice vila sa Mostarskih stina"

 

 

06.07.2008.

Zekerijahu Djezicu za rahmet dusi

ZEKERIJAH DJEZIC, neponovljivi tumac sevdalinke

U gluho doba odslušah "Bosanski mevlud", proučih fatihu pa uzeh da napišem...Ne Djeze radi, nego sebe radi. Djeza je presavio svoj tefter i preselio na Ahiret. Noćas leži zadnju noć u Bakijama i čeka svoja četiri tegbira sutra na Alifakovcu. Više ne može svjedočit ništa i niočemu. Možemo svjedočiti mi koji smo se družili i ahbabili sa Djezom - bespomoćno dobrim čovjekom i nesporno osobeno-neponovljivim tumačem sevdalinke. Mogu tumačiti i svjedočiti ja - nek ostane zapisano u ovo gluho doba noći, uoči Djezinog odlaska. Neznam dali mi putujemo kroz vrijeme, ili vrijeme putuje pored nas, bezbeli mi putujemo, jer mi odlazimo jedan po jedan a vrijeme stoji. Vrijeme uvijek ima vremena. Za Djezu je vrijeme stalo...


Uzvišeni mu podario... prekrasan baršunasti bas-bariton, izrazito muževnu pojavu, estetiku rezultiranu, između ostalog, i višedecenijskim spikerskim pozivom i nepojavni oblik Djeze: ruh-dušu iz koje je isijavala dobrina sevdalije. Dobrina koja nikome nije bila prepreka a sama sebi, kao usud, uvijek dovoljna.
Sve to, davalo je ležernost u kreiranju sevdaha, što i jest cilj, kad je lijepo meni, neka je lijepo i oko mene, to je širenje sevdalijske dobrine - to je sevdah bez srkleta i ezijeta.
Djezu je htjeo mikrofon. Kad neko sjajno donosi pjesmu mi, muzičari, kažemo: "hoće ga mikrofon".

Od samog početka kao da je mikrofon čekao Djezu. Prvi je Tuzlak čiji ja glas snimljen na gramofonskoj ploči, a pjesma: TUZLANKA SE SARAJKAMA HVALI prva je novokomponovana tuzlanska sevdalinka snimljena na gramofonskoj ploči. To je bilo 1964. godine. Ja sve mislio da je Djeza prvo snimio BOSNO MOJA LIJEPIH PLANINA, dok ne pročitah "TUZLANSKO SIJELO U PODNE" Nijaza Alispahića i naučuh ovaj prvi podatak. Nijaz sigurno zna bolje, Tuzlak je.

I krenulo Djezu...Nakon nepune dvije godine iz Tuzle u tadašnje radio-Sarajevo. Da bude spiker i pjeva sevdalinke - da razgaljuje dušu narodu radeći maksimalno prepoznatljivo i jedno i drugo.
Ja od 1968. godine počeo svirati u orkestru maga Ismeta Alajbegovića-Šerbe. Ponekad, za potrebe disko kuća snimali i sa Djezom. Šerbo sjajnim aranžmanima pokušavao maestralnu Djezinu interpretaciju približiti srcu naroda. Tenori su, uvijek lakše, nalazili put do ljubavi publike, od baritona.A Djeza bio bariton - maksimalno estetski i dikcijski donosilac pjesme i još izuzetni lijep muškarac! Ženski dio publike, bio je opčinjen i zadovoljan, a muški ljubomoran. Takvi smo...lakše podržimo inferiorne, u bilo čemu, nego superiorne.

A Djeza pjevao...otkidao. Nikad ne mogu zaboraviti "PUKNUTE STRUNE", komponovao Selver Pašić, aranžirao Ismet Alajbegović-Šerbo, odsvirali mi a istumačio Zekerijah Djezić. Ma lijepo k'o lijepo. Sretni su oni koji mogu osjetiti dubinu te ljepote.
Ja sa, sada već, mojim orkestrom, posredstvom Natalije Bojić, radio, to jest, svirao u emisijama radio Sarajeva, kao spoljni ili vanjski saradnik. Uvijek mi je taj termin bio nejasan, pa svirao sam unutra, kako mogu biti "spoljni". U ekipama "Cik-caka","Selo veselo" i "Subotom uveče" vrlo često bio i Djeza. Estradni univerzalac - ne zna se jel' bolje pjevao ili vodio programe.

A godine prolazile...skoro neprimjetno. Kad je nešto lijepo ne broji se brojem godina. Baš nas išlo...

Dobrina kao da je nagovještavala da nas neće ići. Ne kaže narod džaba "kad ti je najljepše stavi kamen u cipelu". Stigosmo u 1990.-u kovitlac. Ašićare na valja za Bosnu i Hercegovinu.
Nas čertdesetorica osnovasmo SDA.
Dobismo zadatak da osmislimo osnivačku skupštinu 25.05.1990. godine u Holidey-inu. Sve ima ali nejma voditelja i glumca. Upitao ja dvojicu-trojicu i glat me odbili. Jedan poznati me na Titovoj urezili: ma kako sam ga smio upitat. Dan uoči, u 15 sati po podne sjetih se Djeze. Nazovem telefonom:
"Djeza, imamo osnivačku skupštinu SDA, treba nam voditelj i ako ne nađemo profesionanog glumca, neko ko će nam odrecitovati Makovu "Modru rijeku"; tvoje prisustvo ne znači i tvoje pristupništvo stranci; ovo smatraj tvojim profesionalnim poslom i bit ćeš honorisan".
A Djeza će k'o iz topa, kao da mu je na jeziku stajalo i jedva čekalo da izađe:
"Čekao sam da me zovnete; moje prisustvo znači pristupništvo Stranci: mene, moje žene Gordane i moga sina Alena; honorar ni ne treba: kada i gdje trebam biti".
Zamalo mi ne ispade slušalica iz ruke.
I krenu naša patriotska saradnja...Predosjećajući zlo, a hrabreći, napravio ja "NE DAJ SE BOSNO". Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio da otpjevaju i neće ili ne smiju...
Kada sam nazvao Djezu samo je rekao "daj mi Omere prve stihove", ja rekoh "zemljo Bosno šta ti uradiše, hoće da te nema nikad više" a Djeza će "unutra sam, gdje trebam doći". Od pedeset dvojice slatko su pristali Djeza, Hasiba Agić, Ćazim Čolaković i Enes Begović. To je toliko slatko zvučalo, sa Djezinom solo-dionicom, da i sada mislim da je to jedina prava glasovna kombinacija za takvu pjesmu.
To je prva pjesma koja je pozivala na otpor. Promovisana je na tadašnjem "Jutelu", u Zetri, i to pamtim i po tome da neke kolege nisu smjele ili htjele izaći na pozornicu da odzijevaju na plej-bek.
I zakuha u Bosni...Htjedoše nas satrat. Ali ne da se Bosna. Ovdje su carstva propadala a Bosna opstajala.
Ja u ateljeu, u Visokom nastavio raditi moj posao: patriotsko-muzički...

Kroz tunel, ispod aerodroma 1993. godine uđoh u gladno i smrznuto Sarajevo. Nigdje ništa: ni hrane, ni vode, ni struje, ni ogrijeva - ništa. A četnici ubiše granatama.
Ja hrupio u Sarajevo da pravim Prvi festival narodne muzike Bosne i Hercegovine. Kome god to kažem blijedo me gleda. Treba mi dio ekipe da je povedem u Lukavac. Salih Lemeš - Cigla, odveo me u Lukavac, ljudi me obrlatili, Armija Republike Bih dala mi papire i ja bahno u opkoljeno Sarajevo da skupljam ekipu za Prvi festival.
Niko ne vjeruje. Ja vjerujem: treba vjerovati u pravdu i sloboda će stići; samo se treba boriti na svim poljima.
Pronađoh Djezu; mršav k'o grana, umjetne vilice mu, pri govoru, ispadaju. Nemaju na čemu stajati. Nakon moga unutrašnjeg šoka, ispričah mu, hiljadu puta ponovljenu priču, da treba napraviti Prvi festival narodne muzike. Djeza sa srca prihvati.
Dogovorismo sarajevsku ekipu, Djeza će koordinirat, i ja opet kroz tunel nakon 36 sati u Visoko. Valja obići svu slobodnu Bosnu, angažovati učesnike a na sve strane borbe. Godina je 93. jako nas teško ide na frontovima. Kontam, ne može gore biti nego što je, mora, ako Bog da, samo na bolje, pa da to bolje lijepo dočekamo, i našom pjesmom.

I bi Festival narodne muzike "LUKAVAC 94". Ispričasmo pjesmom priču o Bosni...i nama u Bosni.
Bi priča o vremenu kada su nas htjeli uništiti. Desi se ratni sevdah naše Bosne. Ostade zapisano u knjizi, na audio i video trakama da je Zekerijah Djezić, zajedno sa Zaimom Muzaferijom, estetski uobličio Prvi festival. Nemjerljiva je Djezina uloga u tom poslu.

U jesen 94. prilikom izlaska iz sarajevskog tunela života, Djeza slomi nogu pa ostade kod mene u ateljeu ležati više od mjesec dana. Snimismo dvadesetak pjesama - kao sjećanje na lijepo ahbabisanje srodnih duša.
Djezu pokosilo to što je, sin mu, Alen sa ženom, otišao u Švedsku. Rana neprebolna. Pozva nas Ministarstvo kulture Švedske da predstavljamo BIH na "ORIJENT FESTIVALU", mislim da je bilo početkom 95. odosmo Djeza, Zehra, Avdaga Vrabac i ja. Djezin sin Alen toliko daleko na sjeveru Švedske da se za tako kratko (i finansijski kratko) vrijeme ne uspješe organizovati da se vide. Otac i sin biše u istoj zemlji, izvan svoje domovine, a ne vidiše se. Teško i za gledati...

Dođe Dejton, donese mir, krenu život kakav-takav, ali krenu. Neko se sjajno snađe, neko se snađe, a Đeza se nikako ne snađe. Prekomplikovano je to za njegovu tanahnu dušu. Sin u Švedskoj, biologija pritisla, zdravlje popustilo, slaba i neredovna penzija, posla nema... pa čaša...Ona nikome nije dobro donijela.
Javiše mi da je digao ruku na sebe. Odletim u Sarajevo, pokušam ubjedljivom pričom hrabriti nastavak životne borbe, jer život jest borba, objašnjavam da smo preživjeli milion puta teže situacije ali ne pomaže.
"Ja hoću, Omere, da umrem, samo ne znam kako"...u očima totalna bespomoćnost i suze moga ahbaba Djeze. Suze za koje sam znao da odnose život...
Hvala Allahu džellešanuhu, bolest bi brža...
Tako moj ahbab Djeza ima šansu da bude džennetlija. Bog najbolje zna, ali ako čovjek može predpostavljati, a može, moj saborac Djeza zasluzio je Džennet. Zaslužio je da mu Zemlja bosanska bude lahka - neizmjerno ju je volio.

I još nešto. Nikad moje uho nije čulo da neko sa više ljubavi, sočnije i ubjedljivije, izgovara riječi ALLAH i MUHAMMED.
Molim Allaha da svojom neizmjernom milošću oprosti i Allejhisellama da mom ahbabu Zekerijahu Djeziću na Sudnjem danu bude na pomoći.

Eno svanjiva...sad će horozi i ezan...

Danas, 19.10.2002.godine, u 14 sati, na Alifakovcu, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, predati ćemo rahmetliju Zekerijaha Djezića Majci-zemlji. Dunjaluk će ostati siromašniji za specifično-neponovljivog tumača sevdaha.

Dragi ahbabu, hvala ti za sve.
Molim Uzvišenog da se sretnemo u Džennetu.

Tvoj suborac Omer Pobrić.

Mulići, u gluho doba noći sa 18.na 19.10.2002.godine.

Danas, nakon sest godina Zekerijahove smrti, rijetko da ga se neko sjeca. Ne dopustimo to!!! Ja to radim ovako: "Bosno moja lijepih planina", Zekerijah Djezic, uz pratnju ansambla maestra Omera Pobrica.

 

05.07.2008.

Hanka Paldum

Hanka Paldum, folk diva autentične narodne muzike

Nekada smo se radovali i tuđim uspjesima

Hanka Paldum, ustoličena folk diva autentične narodne muzike kako bh. scene tako i prostora bivše Jugogoslavije, prokrčila je put mnogim mladim interpretatorima. Senzibilnim načinom pjevanja plijenila je publiku iz cijelog svijeta hitovima poput "Voljela sam, voljela", "Zelene oči" i brojnim sevdalinkama.

Rođana je u siromašnoj porodici u mjestu Čajniče. S osam godina napušta rodno mjesto i s porodicom se preseljava u Sarajevo .

"Bilo nas je petoro djece. To su bile gladne godine. Do moje osme godine sam živjela u Čajniču. Kupili smo kuću i naselili se u naselju Vratnik, gdje sam se počela intenzivno baviti pjevanjem", priča Hanka.

POČETAK U KUD-u

Kaže da je u to vrijeme pjevala u lokalnim kulturno-umjetničkim društvima i mjesnim zajednicama.

"Pjevala sam u KUD-u 'Vratnik', 'Bratstvo', pa u 'Ivo Lola Ribar'... Zatim su uslijedila takmičenja pjevača amatera poput 'Pjevajmo Danu mladosti'. Godine 1973. izlazim na audiciju koja je za mene bila neuspješna. Sjećam se tog izlaska na binu. Kao da sam sanjala taj nastup. Kad završim pjesmu kao da sam se ponovo probudila. Pjevala sam sevdalinke 'Sa Igmana je pogledati lijepo', 'Sve behara i cvjeta'", sjeća se Hanka.

Samo dvije godine kasnije Hanka pobjeđuje na takmičenju pjevača amatera na Kovačima i kao nagradu je dobila snimanje prve ploče za diskografsku kuću "Diskoton".

"Kasnije, kad sam prošla audiciju na radiju, dvije godine sam korepetirala s poznatim stručnjacima i pedagozima u oblasti muzike. Kod Zvonka Nevžale, Vlatka Pokrajčića snimam arhivske snimke za radio."

Sjeća se da je iste godine nastupala na Ilidžanskom festivalu u Sarajevu.

"Pjevala sam pjesmu 'Ja te pjesmom zovem'. Bila sam prvi razred Srednje trgovačke škole. Nisam zapostavljala školu. Redovno sam išla na praksu i izlazila na audicije. Bila sam omiljena u školu. Ali, muzika je uvijek bila na prvom mjestu. Obožavala sam pjesme Safeta Isovića i Zehre Deović. I uvijek sam na audicije izlazila s njihovim pjesmama. Pjevali su teške i zahtjevne pjesme. Smatrala sam da se tako jedino mogu dokazati", kaže Hanka dodajući da se u početku svoje karijere najviše družila s kolegama, pogotovo u vrijeme festivala i audicija.

DOBRA SA SVIMA

"Bila sam sa svima dobra i prihvatali su me kao dobru prijateljicu. Sjećam se da smo se na festivalima takmičarskog karaktera svi radovali kada bi neko od kolega pobijedio. Bili smo solidarni. Ne znam, muzika nas je, u to vrijeme, drugačije nosila. Danas je prisutna neka zavist. Danas ta mladost nije svjesna svog nekvaliteta. Pokušavaju svim mogućim sredstvima da zgaze kolege iz branše kako bi došli do cilja. Mi zaista nismo tako razmišljali", priča Hanka.

Nakon brojnih festivala, audicija i radijskih emisija, sjeća se Hanka kako je 1979. godine napravila bum u svojoj karijeri.

"Do tog trenutka sve je bila trnovita borba za opstanak na sceni. Prije toga sam se stalno morala dokazivati. Sjećam se da su me na Ilidžanskom festivalu 1975. godine diskvalificirali. Milan Radić me izbacio s takmičenja pred samo finale. Pa me Julijo Marić, koji je i napisao moju pjesmu, vratio u takmičenje. Od svih tih pjesama, jedino je moja pjesma 'Ja te pjesmom zovem' postala veliki hit. Nikad nisam saznala što me je Milan Radić diskvalificirao", tvrdi Hanka.

Sjeća se da je u to vrijeme u sarajevskom Domu milicije i hotelu "Kristal" pjevala uz zvuke harmonike vrsnog harmonikaša, maestra Omera Pobrića iz Tešnja.

"Tako sam tri godine radila u elitnim prostorima. Od prve plate, i to učeničke, kupila sam šoljice za kafu koje sam poklonila majci. A od pjevačke, haljine za nastupe. U to vrijeme s ekipom s Radio Sarajeva putovali smo po Jugoslaviji. Imali smo mnogo javnih snimanja koncerata subotom uvečer. Pjevala sam s rahmetli Zaimom Imamovićem i pokojnim Draganom Stojinićem. Tada su bili velike zvijezde. Kasnije sa Mehom Puzićem odlazim na turneju. Snimam ploču 'Voljela sam, voljela' i sa suprugom Muradifom Brkićem formiram diskografsku kuću 'Sarajevodisk'", priča Hanka.

Kaže da su s osnivanjem "Sarajevodiska" napravili veliki poslovni potez, te da je ova kompanija brzo postala popularna na prostoru tadašnje Jugoslavije.

"Odmah sam izdala album 'Čarolija' koji smo prodali u milionskom tiražu. Pa poslije album 'Sanjam'. I tada krećem na veliku samostalnu turneju po Jugoslaviji", kaže Hanka vraćajući sjećanje na trenutke kada je upoznala sada bivšeg supruga Muradifa Brkića i nekada direktora diskografske kuće "Sarajevodisk".

LJUBAV NA DRUGI POGLED

"Upoznala sam ga kao srednjoškolka. Nije to bila ljubav na prvi pogled. On me je u to vrijeme mnogo savjetovao. To su bili moji počeci i bili smo samo raja. U to vrijeme Muradif je bio student. Tek kasnije se desila ljubav između nas, koju smo okrunisali brakom 1977. godine", kaže Hanka nastavljaući priču o svoj karijeri.

"Tri godine nakon što sam se udala dobila sam 'Oskara' za pjevačicu godine 'TV revije' u Beogradu. To je za mene bio šok. Poslije te nagrade sve mi je bilo lakše. I tada sam krenula na turneju po Jugoslaviji. Prvi koncert sam imala u beogradskom Domu sindikata. Gost mi je bio Halid Bešlić. Tada je on pjevao u Pionirskoj dolini u Mendinom baru. Na prvom koncertu u Beogredu Halid je otpjevao dvije pjesme. Bio je fin, da bi na trećem u Požarevcu bio odličan", priča Hanka.

Kaže da je u isto vrijeme Lepa Brena planirala svoju turneju.

"Tadašnji menadžer turneje Lepe Brene zvao me je da joj budem gost. To sam kategorički odbila i završila svoju turneju. Nakon turneje sam rodila Minelu i Mirzu. Brak mi postaje labav. Nakon što je Mile Ilić osjetio da je kod mene kriza u braku, pripremio je za mene album pod nazivom 'Spasi me od samoće'. Međutim, ni tada nisam bila spremna da snimam. Tako da je taj album Ilić dao Dragani Mirković. Razvodim se i napuštam 'Sarajevodisk'. Kako se saznalo da sam napustila 'Sarajevodisk', mnoge diskografskih kuća nude mi velike sume novaca za album 'Sanjam'. Htjela sam da iskoristim taj novac", priča Hanka.

POVRATAK NA VRH

Od tog novca, tvrdi, kupila je kuću u starom dijelu Sarajeva.

"Do tada nisam mogla mnogo toga sebi priušiti, a kamoli kuću. To je bio najveći transfer u istoriji diskografije. Taj novac sam vratila od jedne ploče 'Dobrodošli prijatelji'. I opet razočarenje. Postajem nesigurna. Ostajem sama s djecom. Kako i kuda dalje, jer sam navikla da neko brine o meni, da mi krči put. Ali, eto, snašla sam se. Mnogo sam se žrtvovala. U jednom momentu osjećam i zasićenje s Mićom i odlučujem se za saradnju sa Ibrom Mangafićem", kaže Hanka.

Objašnjava da se s Ibrom Mangafiće opet vraća na tron i to s pjesmama "Kani suzo izdajico", "Vjetrovi tuge", "Sa, sa, Sarajevo ".

"Vraćam se na vrh top-lista. I onda izbija rat na prostorima Bosne i Hercegovine. Imala sam spreman album koji zbog rata nikad nisam izdala. I opet pauza do 2000. godine, kada opet izdajem album. Zatim još jedno razočarenje s Harijem Varešanovićem. Pjesmu koju smo zajedno otpjevali prodao je Ceci Ražnatović. U tu pjesmu sam uložila mnogo emocija i novaca. I zbog toga opet doživljavam psihički kolaps. Umire mi majka, zbog čega ponovno pauziram. Trebalo mi je dosta da se saberem. I u toj tugi snimam album.

U ovoj godini ću snimiti novi album na kojem će raditi poznati hrvatski i srbijanski producenti. Novi album će izaći pred Novu godinu", najavljuje Hanka.

Nova nada

"Na samom početku moje karijere sjećam se jedne najave na radiju. Pustili su moju pjesmu i najavili me: 'Hanka Paldum - nova nada naše estrade'. A ja kontam nova Nada Mamula", sjeća se Hanka.

Evo i pjesma "S one strane Plive", Hanka Paldum uz ansambl maestra Omera Pobrica.

 

 

05.07.2008.

Himzo Polovina

 

Za rahmet dusi i hvalu pjesmi plemenitog Himze Polovine

Himzo volio Bosnu i pjesmu. A svijet volio Himzu. Lijecio dr. Himzo Polovina svoje pacijente znanjem, a razgaljivao dusu naroda muslimanskom pjesmom - sevdalinkom. Vrijeme teklo... Isteklo.

1986. godine Himzo presavio svoj tefter i preselio na ahiret. Nama ostavio merdzanli djerdan za mnogo zrna, od kojih je svako zrno jedna muslimanska pjesma. Vecina tih pjesama bi umrla da ih tako maestralno ne istumaci rahmetli Himzo.

Pjesma je kao covjek - kad nestane, ako ne volimo, lahko zaboravimo. Kada drugi nisu smijeli ili htijeli, rahmetli Himzo je donosio bosnjacko-muslimanske pjesme. Tumacio pjesmu, a mi je volimo i ne zaboravljamo. Ni bosnjacko-muslimansku pjesmu, ni Himzu. Nikada, sa Bozijom pomoci.

Bosni niko nije ostavio takav mekam i toliko duse na tako malo trake. Od 1994. godine mozete prosetati ulicom dr Himze Polovine u Sarajevu - gradu gazija.

Zato od srca rahmet i mir Himzinoj dusi.

(Omer Pobric, Sevdah nadahnut zivotom...slobodom, 1996. god.)

 

Grad Mostar je iznjedrio vrsnog umjetnika iz etnomuzicke bastine, punog melodicnosti i treptaja bosanskohercegovacke duse. Godinama je nadopunjavao nase osjecaje bitnosti nasih postojanja kroz interpretiranje pjesama prenesenih iz davne bastine nasih predaka. Njegove interpretacije su smirivale, zanosile naseg covjeka, umove nase zbiije, proslosti i sadasnjosti. Nije bio egoista - samo za svoju dusu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvoga ga poznajemo i takav ie ostao u nasim sjecanjima. Dr Himzo Polovina je bio prikupljac pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odlican poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar. Bio je specifikum, interpret prave mostarske i bosanskohercegovacke sevdalinke. Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzicke bastine istrgnute iz zaborava.

"Bosni nije niko ostavio takav mekam i toliko duše na tako malo trake… 1986. godine Himzo presavio svoj tefter i preselio na ahiret… Nama ostavio merdžanli derdan sa mnogo zrna, od kojih je svako zrno jedna muslimanska pjesma… Vecina tih pjesama bi umrla da ih tako maestralno ne istumaci rahmetli Himzo… KADA DRUGI NISU SMJELI ILI HTJELI, RAHMETLI HIMZO JE DONOSIO BOŠNJACKO-MUSLIMANSKE PJESME… Tumacio pjesmu, a mi je volimo i ne zaboravljamo… Ni bošnjacko-muslimansku pjesmu, ni Himzu. Lijecio dr. Himzo Polovina svoje pacijente znanjem, a razgaljivao dušu naroda muslimanskom pjesmom - sevdalinkom…" (Omer Pobric: Sevdah nadahnut životom… slobodom. Visoko 1996., str. 267.)

Evo i pjesme "Oj Boga ti siva ptico sokole", u izvedbi Himze Polovine, uz ansambl maestra Omera Pobrica.

 

 

05.07.2008.

Safet Isovic

 SAFET ISOVIĆ

 

 

Safet Isović (1936 - 2007) je bio poznati bosanskohercegovački interpretator sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena.

 

Biografija

Rođen je 1936. godine u Bileći. Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banja Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola". Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji "Zlatko Šnajder", bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. Tokom rata (1992-1995) bio je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući, ali nakon dužeg liječenja je ozdravio i nastavio se baviti muzikom. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je "Na Ophodži prema Bakijama", a volio je pjevati i vranjanski sevdah.

Umro je 2. septembra 2007. godine, a dženaza je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

 

Karijera

Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima "pjevušio" u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo" gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.

1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), dobio je termin da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile "Kad ja pođem iz Sarajeva grada" i "Kasno prođoh kraj Morića hana" koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu. Prvi solistički koncert je održao u "Domu sindikata" u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom "Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo". Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspijeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik Zlatnog mikrofona i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj "Sydney opera house" dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH.

 

Saradnja

Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, interpretatorima i tekstopiscima kao što su Jozo Penava, Omer Pobrić, Ismet Alajbegović Šerbo i drugi. Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim interpretatorima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović...

 

 

Diskografija

1957

Kad ja pođem iz Sarajeva grada

  • Kasno prođoh kraj Morića hana

1958

  • Što li mi se Radobolja muti
  • Trepetiljka trepetala

1962

  • Gornju Tuzlu opasala guja
  • Haj od kako sam sevdah svezo
  • Mislio sam svaki dan
  • Kad ja pođoh draga iz Saraj'va grada

1963

  • Imal jada ko kad akšam pada
  • Sinoć dođe tuđe momće
  • Boluje Anka Prijedorka
  • Djevojčice mala

1963 - 2

Telal viče po Hercegovini

  • Divno Sarajevo, Ilidža te krasi
  • Tamo dolje niz mahalu
  • Čudila se aman ja

1964

  • Dobio sam tri poljupca
  • Sa jablana crven listić pao
  • Trepetiljka Trepetala
  • Mujo kuje

1964 - 2

  • Jablani se povijaju 1
  • Jablani se povijaju 2

1964 - 3

 

  • Mehmed paša
  • U baštici ruža vene
  • Iziđi, der Fato
  • Evo ovu rumen ružu

1964 - 4

  • Koja gora razgovora nema
  • Hej Munira đe ti je Muharem
  • Mujo gleda u mahali Zlatu
  • Iziđi, der Fato

1964 - 5

  • Sjetuje me majka
  • Zelen lišče goru kiti
  • Zašto si me majko rodila
  • Stara staza

1965

  • Sevdahom sam goru okitio

1965 - 2

  • Zvijezda tjera mjeseca
  • Meha majka
  • Pogledajte šta mi fali
  • Naša lijepa Samka

1966

  • Kono Fato
  • Po zvijezdanom nebu mjesec kreče

1966 - 2

  • Pjesma Sarajevu
  • Pod beharom
  • Jablani se povijaju
  • Dobio sam zumbul cviječe

1966 - 3

  • Sve djevojke iz mahale
  • Pozdravi je, sunce milo
  • U mostaru, majko
  • Oj Zekija

1967

  • Radujem se svijetlu dana
  • Sječas li se draga prošlog ljeta
  • Đul Halima
  • Leptirići mali

1967 - 2

  • Ti si draga
  • Hej moj jarane
  • Dilber dika
  • Đela Fato

1968

  • Ako hoče hoče
  • Propio se Dujčin Petar
  • Kad bi znala
  • Sabah zora

1968 - 2

  • Na mezaru majka plače
  • Zelen orah
  • Da sam pčela
  • Konja vodim

1968 - 3

  • Spremio sam svog dorata
  • Idem kući a več zora
  • Djevo, djevo
  • Da Zna Zora

1969

  • Hej, šoferi
  • Nikome te nedam
  • Prijatelju moj
  • Moj jarane

1969 - 2

  • Ja u klin ti u ploču
  • Sunce ljubavi
  • Haj, Sarajevo znaj
  • Andželija

1970

  • Kad sretneš Hanku
  • Sve što mine, povratka mu nema

1970 -2

  • Sjaj mjeseče žut
  • Dilber Dika

1970 - 3

  • Šta čes meni ti, šta ču tebi ja
  • Ah te žene, vile bijele
  • Na aleji staroj
  • Nemoj samo o njoj

1971

  • Danas jedna, sutra druga
  • Ako me još voliš
  • Ne mogu više bez nje
  • Jednu ljubim a mislim na drugu

1971 - 2

  • Hajro, Hajrija
  • Jedna ode druga dođe

1971 - 3

  • Kad ja pođoh na Bembašu
  • Sarajćice hajdemo

1971 - 4

  • Život sam ti draga dao
  • Zašto stalno pijem

1972

  • Ne ljubi ciganku
  • Obečanje ludom radovanje

1972 - 2

  • Svi su ljudi isti
  • Samo osta jedna mala
  • Niti s tobom, nit' bez tebe
  • Ženo bola mog

1973

  • Moj Konjicu mili
  • Šta bi sevdah bez nas dvoje

1974

  • Kraj bagrema
  • Moj ahbabu

1974 - 2

  • Stara Staza
  • Pjesma Neretvi

1975

  • Đul Zulejha
  • Oj Safete, Sajo Sarajlijo

1975 - 2

  • Lovačka pjesma
  • Ostala je u sječanju

1975 - 3

  • Ti si draga
  • Hej moj jarane
  • Dilber Dika
  • Đela Fato

1975 - 4

  • Šeher grade Banjaluko mila
  • Uzeh đugum i maštrafu

1975 - 5

  • Voljela je mene lažno
  • Dođi mi dođi draga

1976

  • Dok je tvoga đula
  • Niz polje idu babo sejmeni

1976 - 2

  • Pjesma Gavrilu Principu
  • Koja gora Ivo

1976 - 3

  • Putuj vjetre
  • U Haremu Aziz Abdualaha

1977

  • Nova će ljubav doči
  • Dva zrna grožđa

1977 - 2

  • Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
  • Ja sam lovac od imena

1979

  • Ja sam čovjek od meraka
  • Doživjet ču sto godina

1979 - 2

  • Ne vjeruj joj jarane
  • Bosno moja

Albumi

Izabrane sevdalinke 1

  • Put putuje Latifaga
  • Zaprosio Alija
  • Da zna zora
  • Omer beže
  • Koliko je Prijedor polje
  • Đul Zulejha
  • Što li mi se radobolja muti
  • Na put se spremam
  • Čudila se aman ja
  • Ah meraka

Izabrane sevdalinke 2

  • Na Bembaši na Babića bašči
  • Ašikuje Adem aga
  • San zaspala
  • Ja prošetah Hano
  • Platno bjeli Sarajka djevojka
  • U Šeheru kraj bisera Vrbasa
  • Hej otkako se sevdah svezo
  • Moj zumbule
  • Od danas te draga
  • Haj, došla Drina

Biseri sevdaha

  • Na Bembaši na Babića bašči
  • Put putuje Latif-aga
  • Zaprosio ALija
  • Da zna zora
  • Omer beže
  • Što ti je Stano mori
  • Jel ti žao sto se rastajemo
  • Bolna leži dilber Duda
  • Povela je Jelka
  • Platno bijeli Sarajka djevojka

Najlepše sevdalinke

  • Bosno moja
  • San zaspala
  • Kiša bi pala
  • Dok je tvoga đula
  • U Šeheru kraj bistra Vrbasa
  • Moj zumbule
  • Kad sretneš Hanku
  • Grana od bora
  • Djevojka sokolu zulum učinila
  • Jablani se povijaju
  • Na Bembaši na Babića bašči
  • Moj dilbere
  • Balada o Morićima
  • Oči moje kletvom bih vas kleo
  • Nigdje zore ni bijela dana

Ne vjeruj joj jarane

  • Ne vjeruj joj jarane
  • Bosno moja
  • Trepetaljka trepetala
  • Odakle se kćerko, čuju pjesme divne
  • Haj, san zaspala
  • Koja gora razgovora nema
  • Iziđider Fato
  • Hej, Munira đe ti je Muharem
  • Zelen lišće goru kiti
  • Zašto si me majko rodila
  • Stara straza
  • Pozdrav šaljem dragoj na daleko

Najljepše pjesme

  • Ja sam čovjek od meraka
  • Doživječu sto godina
  • Prođoh Bosnom kroz gradove
  • Jahao sam konja
  • Ja sam lovac od imena
  • Ko se jednom napije vode sa Baščaršije
  • Pokraj kuće male
  • Od Sarajeva do Mostara
  • Zarasle su staze moje
  • Divno Sarajevo
  • Dva jarana
  • Žena očiju plavih
  • Tuđe ruke
  • Danas jedna, sutra druga
  • Uzdaj se u mene
  • Jedna čerga
  • Ne pitaj me majko

Sjetuje me majka

  • Ašik momče
  • Vrbas voda nosila jablana

Evo i pjesme "U haremu Aziz Abdulaha", Safet Isovic uz narodni ansambl maestra Omera Pobrica.

 

05.07.2008.

Beba Selimovic

 

IZETA(BEBA)SELIMOVIĆ

Izeta Beba Selimović je jedna od popularnih i najboljih interpretatorki sevdalinki u BiH. Rođena je 1939. godine u Trebinju. Kao četverogodišnja djevojčica je doselila u Sarajevo gdje je završila školovanje. Započela je svoju pjevačku karijeru 1957. godine u Radio Sarajevu i ubrzo postala veoma popularna. Mnogi su je nazivali "Dama sevdaha" zbog njenog ozbiljnog i časnog odnosa prema svojoj profesiji, kao i zbog njenog ozbiljnog ponašanja na estradi. Cijelu svoju karijeru je posvetila izvornoj sevdalinki i zadržala je njenu originalnost bez imalo modernizacije. Snimila je značajan broj arhivskih snimaka sevdalinki u Radio Sarajevu.

Sarađivala je često sa Zaimom Imamovićem, Zehrom Deović, Nadom Mamulom, Safetom Isovićem, Mehom Puzićem koji joj je bio veliki i drag prijatelj, te sa mnogim drugim bosanskohercegovačkim sevdalijama i muzičarima.

Dobitnik je "Povelje Zlatne značke" RTVSA, "Oskar za životno djelo" (Tuzla 2008), te mnogih drugih priznanja i povelja za muzički uspijeh i nesebičnu pomoć u humanitarnim koncertima.

Član je estradnih radnika BiH. I danas živi u Sarajevu.

 

Evo pjesme "Siroce sam na sve mi se zaluje", u izvedbi Bebe Selimovic, uz narodni orkestar RTV Sarajevo pod upravom maestra Ismeta Alajbegovica Serbe.

26.06.2008.

Zehra Deovic

Zehra Deović, jedna je od najpoznatijih interpretatorica sevdalinki.Sa svojim neprikosnovenim glasom snimila je mnogo kompozicija,koje su lično namjenjene za njenu izvedbu,ali i obradila mnoštvo sevdalinki za arhiv radio Sarajeva,a kasnije Radia BiH. Rođena je 1938. u Foči,a već dugi,dugi niz godina živi i radi u Sarajevu.

Na programu nekadašnjeg Radio Sarajeva još je od 1960. snimala isključivo bosanske sevdalinke. Pjevajući repertoar tradicionalnih bosanskih ljubavnih pjesama obišla je po nekoliko puta sve kontinente. Zastupala je bivšu Jugoslaviju na više internacionalnih festivala etno muzike,gdje je osvajala veliki broj nagrada i priznanja.. Snimila je nekolika LP-ija i singlica. Za 38 godina rada na Radiju ostavila je značajan broj arhivskih snimaka sevdalinki, od kojih je veliki broj vrhunske kvalitete. Dobitnica je Estradne nagrade Jugoslavije i Estradne nagrade BiH. Ova vrsna interpretatorka u javnosti je najviše poznata po izvođenju pjesme "Da sam ptica",za koju je snimila i najviše tv spotova,te nekoliko audio verzija.

Najnovija pjesma koju je snimila Zehra Deović je kompozicija "Mladost moga Sarajeva",za koju je snimljen i spot.a koja je posvećena svim šehidima BiH.Ova kompozicija je promovisna u sklopu projekta "Šehidima BiH",a sav prihod je namjenjen za izgradnju Šehidskog mezarja "Kovači".

Mejra na tabutu. Tekst- xxx, Muzika- xxx, aranzman- Omer Pobric, pjeva Zehra Deovic uz pratnju ansambla Omera Pobrica i hor Gazi Husref-begove medrese. Uzivajte!!!

 

 

 


Sve o sevdahu
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


MOJI LINKOVI

KONTAKT E- MAIL
Sav materijal koji posjedujete, a zelite podijeliti s nama, posaljite na: damir.galijasevic@hotmail.com

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
34538

Powered by Blogger.ba