Hadži Emina  Zečaj

Emina Zečaj ikona je bosanskohercegovačkog ženskog sevdaha, ali u društvu nekolicine drugih dama koje povezuje ovaj muzički stil, Zečajevoj pripada posebna pozicija. Ova je dama, naime, zaslužna za razvijanje, njegovanje i konačno potvrđivanje ženskog pjevanja uz saz. Vid narodnog umjetničkog izražavanja koji se prakticirao u urbanim patrijarhalnim sredinama bosanskih gradova, nekada je bio rezerviran isključivo za muškarce. Zečajeva u jednom trenutku svoje karijere odlučuje da ovakvoj tradiciji stane ukraj. Decenije koje su uslijedile pokazale su da je time sam stil – pjevanje uz saz – spasila od potpunog zaborava.

Karizmu ove pjevačice još je ranih šezdesetih otkrio istaknuti bosanskohercegovački etnomuzikolog dr. Cvjetko Rihtman. Njen se značaj ne iscpljuje samo nadahnutim interpretacijama, već ga učvršćuje i dugogodišnje sakupljanje tradicionalnih pjesama, što Zečajevu čini jednim od najvećih autoriteta kada je sevdah u pitanju. Preko 600 pjesama koje je sakupila predstavlja građu i predmet proučavanja za nekoliko generacija etnomuzikologa.

Svoju karijeru ona nikada nije podredila novcu. Nosači zvuka koje je do sada realizirala (a njihov je broj nadasve oskudan – 5 singlova i 4 LP ploče, sve objavljeno u prijeratnom periodu) mnogo su više dokument nego roba koja se brzo prodaje.

Tu leži jedan od razloga zašto je Zečajevu tokom devedesetih godina prihvatila i međunarodna publika.

U tada narastajući trend, označen sintagmom “world music”, baziran na folklornim sadržajima i idiomima, bosanskohercegovačka muzika uklopila se u samo jednom pojavnom obliku – sevdalinkama koje Emina Zečaj izvodi uz pratnju saza (Ćamila Metiljevića, a potom i Mehmeda Gribajčevića).