Camil Metiljevic

Naida Mandic iz Sarajeva, donosi nam izvrsnu, koliko toplu, toliko neobicno zanimljivu pricu o Camilu Metiljevicu iz Hrasnice, covjeku koji pravi sazove. Ne pamtim kada sam na jednom mjestu nasao toliko otvorenosti i iskrenost ali i cestitost, kakva se izgleda moze, sresti samo kod covjeka Bosne.

Meni se zaista rijetko dogodi da ne ispostujem nas stari, bosanski obicaj da nikada ne ides u goste praznih ruku, pa makar to bila posjeta ”poslovnog” karektera. Radilo se naime o snimanju sa Camilom Metiljevicem, koji pravi sazove, a meni za jedan promotivni film trebalo da prikazem kako taj proces pravljenja tece.
A nije da mi tog dana bas nikako nije bilo na pameti kako trebam kupiti, ako nista, ono makar sok i keks. Em dolazim covjeku u kucu, em je bio izuzetno ljubazan, pa se, buduci da slabo poznajem Hrasnicu, sam ponudio da se nadjemo ”kod treceg mosta nakon sto skrenes desno od dzamije”. Ali kad je covjek zatrpan poslom, a privatni problemi se samo gomilaju, onda su povecane sanse da okalja sopstveni obraz i dugo, dugo poslije se crveni pri pomisli na svoj propust. 
Docekao nas Camil sa sirokim domacinskim osmijehom kakvim se docekuju dragi i znani gosti, adet koji se nazalost kod nas u ovo vrijeme prevelikog otudjivanja sve rjedje praktikuje. Uveo nas u svoju radionicu, topli sobicak odvojen od kuce, po svoj prilici napravljen od supe. Jednostavno je namjesten – fijaker u uglu lijevo od ulaznih vrata, pored njega stari, visoki sto prepun dascica i dasaka, na zidu pored, ormar sa alatom i ostalom opremom potrebnom za izradu sazova, zatim vjesalica na kojoj vise tri saza (za koja cu kasnije saznati da su na popravci), u produzetku minder koji zauzima ugao, a ispred njega mali sto. Prostorija mirise na dim iako je po pucketanju i hucanju vatre jasno da fijaker dobro ”vuce”. Camil sjeda na samrlicu i kaze, necemo nista snimati dok ne popijemo sok i kafu.
I krece razgovor.
Za sve je, kaze, ”kriv” Zlatko Prlenda i njegova emisija ”Selo veselo” koju je Camil jos kao dijete slusao na radiju. Tada je prvi put cuo neki zicani instrument, ali nije znao o cemu se radi. Nedugo nakon toga je kod komsije vidio sargiju, koja je bila pokvarena, a on se, tada jos klinac, usudio pokusati da je popravi i uspio u tome. Zato je njegov otac, kada je otisao u Tursku, donio saz i kako Camil nije bio sasvim zadovoljan zvukom, dao se u prepravljanje. Tada mu je prvi put i pala na um ideja da sam pokusa napraviti saz.
Tome ima vise od trideset godina, a danas, nakon sto je u pravljenju saza isprobao skoro sve sto se isprobati moglo, pravi, kako ih sam naziva – ozbiljne sazove. To su sazovi koji daju potpun zvuk i, laickim jezikom objasnjeno, imaju jak i dug eho – jer snaga je saza u ehu. Te ozbiljne sazove Camil prodaje za 500 maraka, iako je svjestan da im je prava vrijednost, buduci da se radi o, u potpunosti rucno radjenom, a izuzetno kvalitetnom istrumentu, daleko veca. Prosle je godine prodao vrhunski saz od orahovine nekom profesoru. Da ima novce, kaze, dao bi sada duplo za njega, jer pozeli svirati. Ali dodje zima, nema para, a nema ni penziju, naidje mušterija, pa proda, tako da je cesto bez svoga saza. Od svojih prijatelja kojima popravlja i stima sazove kad mu dodju, posudi, jer se muzikom hrani.
”Ima ovih mojih sazlija koji mi dodju. Malo sjednemo, odsviramo, nahranimo se i spavat. Jer muzika je bogatstvo, ti se hranis zvukovima i onda zaspis k'o klada.”
I sjedim, slusam ga, a u isto vrijeme mislim o tome kako 500 maraka za toliko umijece, ulozeno vrijeme i trud u nastanak pravog umjetnickog djela, nije nikakva cijena. A Camil svojom daljom pricom samo potvrdjuje moja razmisljanja.
Sam rad – od panja do gotovog saza u kojeg je moguce kucati – traje jedan mjesec. Ali prije toga, potrebno je panj, od koga se pravi kutla, odnosno tijelo saza, osusiti. Za javor mu kaze treba godina susenja, orah godinu i po, a tresnju cak dvije godine. Medjutim, problem predstavlja i pronalazenje pravog panja. Vrhunski bi saz napravio kad bi mogao sam odabrati drvo, ali ”Javor je danas zasticen kao medvjed. Posjeci javor negdje, to je kriminalno djelo. Da ja odem da proberem stablo, eh kakav bi to saz bio. Ali nema… ne daju.”, kazuje Camil s tugaljivim osmijehom na licu, a u pogledu mu prosto vidim taj zeljeni saz slikovitim reljefom prosaran jer bi kaze bio napravljen od sarenog, dzafer javora.
I s osmijehom Camil uvijek. Cak i kad prica kako ne moze ostvariti pravo na penziju jer, nakon 38 godina rada u ”Zraku”, ima problema sa uvezivanjem staza. I kaze, uvijek je bio u teretu. Zavrsio je jednu godinu zanata metalske struke, a sada ima krave, zemlju i traktor, pa se bavi poljoprivredom.
A dok je bio mladji, zbog velikog talenta su ga savjetovali da se muzicki obrazuje, ali nije veli nikada imao puno vremena za zanimati se muzikom. Valjalo je raditi i zivjeti od necega.
”Dobro je zavrsit fakultet, samo nisam ja tu sansu imao. Znanje je velika stvar. E da sam bio skolovan, da sam upisao muzicku skolu, ja bih sada predavao o muzici, o instrumentima, ali ne da se svakom… dzaba.”
No muzika je oduvijek okupirala i ono malo slobodnog vremena sto ga je imao. Kao dvadesetcetverogodisnjak, davne 1976. godine, ocaran zvucima makedonske narodne muzike, novce od kojih je trebao kupiti cipele, potrosio je na kupovinu kavala. Ovaj instrument melanholicnog zvuka, kojeg stranci nazivaju balkanskom i anadolijskom narodnom flautom, Camil je pokusavao sam nauciti svirati.
”Prob'o ja svirat, al’ ne ide, pa ne ide. A ja nestrpljiv jer daje zvuk cudan, to je ljepota ziva, a sviraju se u paru, dvoglasno. I odem ja na Ilidzu. Poznavao tamo jednog nastavnika muzickog, Damjana Babica. On je meni bio nastavnik ovdje u Hrasnici, a kasnije drzao muzicku skolu na Ilidzi. Uze on jedan kaval, stavi na usta pod kosinom. Odma prosvira! A meni i krivo i drago. Drago mi sto cujem, a krivo mi sto ja ne znam.”
Ali, saz, za kojeg Camil pjesnicki kaze da prosipa bisere, je ipak njegova najveca ljubav. Svirao je malo i s Behkom (Ljucinom), ali istice, ne puno. Nije nikad volio kafanske nastupe, def i zabavljanje ljudi.
 ”Nije to za mene. Ja sam ozbiljan u ovome, zato nisam ni poznat. Ja ovo vise iz ljubavi radim. Eto i neke koristi ima. Zimi uspijem napraviti jedan, dva saza.”
I kako onda objasniti da na njegovom licu ne mozes bore izbrojati, ali gledajuci ga dok prica o muzici, postaje ti jasno da su nastale kao posljedica osmijeha zbog onoga sto se popularno hobijem naziva, ali njemu je po svemu sto vidis ustvari zivot? Kako sebi i drugima objasniti sta je to u sazu za Camila tako posebno, pa mu pomaze da i nakon 56 godina veoma teskog zivota, uspijeva odrzati osmijeh na licu, ne mareci pri tom sto od toga bas i nema prevelikog sicara?
 ”Kod pravljenja saza ima mukotrpnog rada, ali izazov je praviti i cekati da kucnes u njega da vidis sta si dobio. E to iscekivanje je tesko. Pravis, a mislis, kakav li ce bit?”
 Objasnjavao je dalje Camil kako tu ima tajne i kako do samog kraja rada ne mozes sve otkriti, pricao o poznatim i nepoznatim ljudima koji ga posjecuju, komentarisao druga zanimanja, daovao jednostavna objasnjenja, od kojih su neka za mene kasno dosla: ”Ne kazem ja nista protiv novinarstva, fin je i to posao. Samo bolit ce vas puno glava.”.
I vec pao mrak, odavno bilo vrijeme kuci ici, ali zaustavljao nas domacin na jos jednoj kafi, a mi se bas i nismo snazno branili. Koji sat poslije te zadnje kafe, nakon sto se pozdravismo na avlijskim vratima, Camil za nama dobaci:
 ”Ako ko uspita, recite da cu imati gotova dva saza na proljece.”.
 A meni sve na pameti kako dodjoh praznih ruku.